Review
Ne spadam među vojnike armije obožavatelja posljednjeg joj studijskog albuma "IRM", ali na tu ženu padam kao dijete na plišanog medu (nije mi, ruku na srce, njezina suradnja s Beckom Hansenom, čovjekom zaslužnim za ludo genijalan klasik "Mellow Gold", ni toliko loša koliko sam tada htio čuti nešto ipak bar malo drukčije). A to što ni "5:55" ne držim nekim remek-djelom stavlja dodatnu nepoznanicu u moju jednadžbu s Charlotte Gainsbourg. Dični probisvijet Serge joj je tata ali ni to mi osobno mnogo ne znači; tu ženu naprosto volim čuti i gledati. Pjevala na engleskom ili francuskom, glumila epizodnu rolu u lošem filmu ili intenzivno križanje protagonizma i antagonizma u Von Trierovu "Antikristu", Charlotte Gainsbourg je faca za sebe, posve neovisna o roditeljskoj baštini, negdje uz bok heroinama moga pop-kulturnoga svijeta poput Cat Power, PJ Harvey ili Jenny Lewis, da nabrojim tek prve koje mi padaju na pamet.
Zašto je tomu tako, ne mogu, odnosno, ne znam odgovoriti rječnikom i formom teksta recenzije pa i za najbolji glazbeni portal. Reći da njezina pojava filmovima u kojima glumi daje posebnu pituru ili da su prethodno spomenuti albumi puni briljantnih glazbenih trenutaka tako će morati biti dovoljno. Kao i to da je dvostruki album koji minutažom ne puni ni cjelokupni format jednoga CD-a a sastoji se od zaostataka sa sessiona za lanjski album i koncertnih snimaka… pa, solidno, vrlo slušljivo djelce. Da, "Stage Whisper" kao popunjavanje godišnjeg odmora, odnosno, koraka između dvaju konkretnih etapa funkcionira sasvim pristojno i to ponajprije zahvaljujući onom teško opisivom nečemu spomenutom na početku pasusa.
Kao takav, "Stage Whisper" je proizvod gotovo isključivo za fanove. Jedva nešto više od sat glazbe raspodijeljeno na dva diska - studijskom i koncertnom - ekonomski škrto prezentira nekakav Charlottin present tense kojim se - možda da a možda i ne - oprašta od umjetničke etape s Beckovim angažmanom te obznanjuje širem auditoriju kako trenutno djeluje uživo na bini. Studijski dio pritom zaista zvuči kao skup B-strana, osim možda "Terrible Angels" koja nakon par slušanja svojim asocijacijama na Goldfrapp ali i sasvim dovoljno snažnim Charlotteinim pečatom s lakoćom iskače nad ostatkom. A sve se i dalje svodi na Beckovo pametno koliko razigrano "ping-ponganje" od popa do avangarde i natrag, i tako unedogled, nekad s(p)retnije, nekad nešto manje, ali uglavnom ispod prosjeka "IRM".
Koncertni je disk snažniji dio paketa i šteta je samo što ne traje duže pa da ima snagu punokrvnog albuma ili solidne kompilacije. Ovako, u polusatnoj varijanti, djeluje kao skraćena snimka ili kakav promo-materijal, a ima dovoljno masnoće za dobru juhu. Podjednako dobro tu zvuče i pjesme s "5:55" rađene s Air i Jarvisom Cockerom i novije nastale u Beckovoj radionici, baš kao i ženski senzualna obrada Dylanove krasotice "Just Like a Woman", toliko da je teško izdvojiti favorita. Uz još koju mudro odabranu obradu i pokoji zgoditak s regularnih albuma (a ima ih više nego dovoljno), drugi dio "Stage Whisper" paketića mogao je zaista biti sjajan glazbeni dar za predstojeće blagdane. Ovako, sve se čini nekom vrstom radnog predaha odrađenog u niskoj brzini. Taman dovoljno slatko da bude slušljivo i ne prebrzo pospremljeno te, najbitnije, da iščekivanje "pravog" albuma bude gorljivije.
Toni Matošin
« IRM 
