A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
A1 | Droge CX 9 | 0:00 | ||||
A2 | The Lions And The Cucumber | 0:00 | ||||
A3 | There's No Satisfaction | 0:00 | ||||
A4 | Dedicated To Love | 0:00 | ||||
A5 | People's Playground Version A | 0:00 | ||||
A6 | We Don't Care | 0:00 | ||||
B1 | The Ballad Of A Fair Singer | 0:00 | ||||
B2 | Necronomania | 0:00 | ||||
B3 | Kamasutra | 0:00 | ||||
B4 | The Message | 0:00 | ||||
B5 | Shindai Lovers | 0:00 | ||||
B6 | The Six Wisdoms Of Aspasia | 0:00 |
Tacky, kitschy, filthy, funky – schizoid, acid, jazz najbolje opisuje Vampiros Lezbos – Sexadelic Dance Party soundtrack za soft porno, horror uradak, Vampiros Lezbos, malo poznatog španjolca Jesúsa "Jess" Franca.
Već sam naziv privlači dovoljno pažnje iako lik prelijepe i nesretne Mirande Soledad koja krasi naslovnicu albuma ubrzo odvlači pažnju sa samog naziva albuma.
Vjerujte mi na riječ da ništa povezano s ovim soundtrackom i filmom ne leži u granicama normale.
Album je komponirao dvojac Manfred Hübler - Siegfried Schwab kojima psihodelija očigledno teče žilama. Vjerujem da se ni besmrtni The Lizard King poznatiji kao Jim Morisson nebi sramio potpisati šezdeset minuta ovog tripoidnog zvuka. Priznajem, kada sam prvi put čuo jedanaestu stvar sa albuma, The Message, istog trenutka mi je na pamet pao Morisson kao i drugi suosnivač The Doorsa, Ray Manzarek. Upravo zbog, po meni, predobre kombinacije klavijatura i nepovezanog mumljanja u Morissonovom stilu. Međutim, gle čuda, Morisson i Miranda Soledad su generacija. Malo prije napisavši "nesretna", mislio sam upravo na to da ju je čak toliko autodestruktivni Jim uspio nadživjeti.
Naime Miranda nije uspjela dočekati objavljivanje albuma. Poginuvši u automobilskoj nesreći 18. kolovoza, 1970. godine, djelo Hüblera i Schwaba postaje tribute njezinom životu.
Vratimo li se malo unazad na There´s No Satisfaction možemo odmah zaključiti da nas u toj, trećoj, stvari s albuma očekuju gitaristički rifovi Micka Jaggera i Keitha Richardsa i njihove I Can't Get No. Komotno mogu zamisliti njihove razuzdane zabave možda baš tipa Sexadelic Dance Party.
Uz sve te slučajnosti, sličnosti i sitne kuriozitete jednostavno sam ispustio spomenuti da je cijeli album izveden od strane Vampires´ Sound Incorporation što je ustvari radni naziv za Hübler& Schwab nastup na ovom projektu. No spomenuto se odnosi samo na njemačko tržište. Rigidno očerupanu verziju za tradicionalno, katoličko, španjolsko tržište potpisuje sam Franco pod pseudonimom David Khune.
Meni omiljena, The Message, inače jedanaesta po redu, jedina melankolična prezentirajući suradnju
klavijatura i indijskog Sitra, nudi tri minute Chill outa poslije Kamasutre a prije furiozne Shindai Lovers u kojoj ritam sekcija, bubnjevi/E Bass, jednostavno rastura.
Trinaest uopće nije nesretan broj, barem ne na ovom albumu. Brzi ritam, virtuozne klavijaturske solaže, trombon, viola čiji se zvuk javlja pred kraj te The Six Wisdoms of Aspasia naglašavaju kičeni stil koji Vampires´ Sound Incorporation vješto provlače kroz jednu stvar, drugu, treću.
Do sedamnaeste Psycho Countdown - Part One stvari i dalje teku glatko, još uvijek intrigirajuće. Međutim onda se dešava ta nesretna Psycho Countdown i vi se pitate: "Kraj?", "Već?", "Zbog čega taj: Part One?". Ja sam osobno ostao zatečen i to mi spušta cijelokupni dojam soundtracka za barem dvije ocjene.
Međutim tajnu zvanu: "Part One" vam zasigurno neću odati. Već ću vam na taj način velikodušno omogućiti da smjesta pohitate do prve DVD-teke i bez imalo srama s police skinete upravo Vampiros Lezbos, odete do tete na blagajni i kažete: "Znate, to vam je zbog saundtreka!"
Goran Božić