Review
Iza imena Hozier "krije" se dvadesetpetogodišnji Andrew Hozier-Byrne, po svemu sudeći nova kantautorska zvijez(ic)a na uvijek gladnom glazbenom nebu. Mladi Irac je svojim vještim ispreplitanjima bluesa, soula, gospela, rocka i popa vrlo brzo skrenuo na sebe pozornost, zazvavši logične koliko i vrlo laskave usporedbe s legendarnim sunarodnjakom Vanom Morrisonom. Prvi singl, a potom i EP "Take Me to Church" brzo je postao hit na irskim top-listama, odakle se brzo proširio diljem globusa, svojom gospelom premazanom pop/rock matricom i soulom nadahnutom vokalnom izvedbom na kraju zavrijedivši i nominaciju za Grammy u kategoriji pjesme godine. Impresivno?
Kad ovakvom razvoju događaja i slatkorječivim naljepnicama nadodamo i eponimni album koji nije tek ispunjavanje forme na krilima jedne ili dvije uspješnice, već i vrlo ambiciozna zbirka pjesama, teško je ne čestitati mladom Hozieru. Tu prije svega treba istaknuti njegov uistinu impresivan vokal što odaje bar dvostruko starijeg i iskusnijeg glazbenika – da, i Vana Morrisona, ako baš želite – kojim na dobrom poznavanju, ali i ljubavi prema soulu i gospelu, mladi poeta zavidnom lakoćom ulazi u uho "na prvu". I struktura pjesama odaje iskusnijeg i vještijeg majstora nego što bi se to očekivalo za novaka u "poslu": poslušamo li, primjerice, uistinu sjajne "Angel of Small Death & the Codeine Scene" ili "Jackie and Wilson", naći ćemo prave male riznice što sjaje bojama prethodno spomenutih žanrova. A kako se pjesme vrte – bar negdje do polovice albuma – jasno je i da već proslavljena "Take Me to Church" čak ne ulazi u najbolje koje tu možemo zateći. Šteta je samo što se album pokazao zasad ipak predugim, pa nakon intrigantne "From Eden" (ujedno i nositelj drugog EP-ja) prelazi u prežvakavanje samoga sebe i logičnu dosadu koju prekida tek, pred sam kraj, "Foreigner's God".
No, nije neravnoteža jedina manjkavost inače obećavajućeg albuma. Tekstovi su, naime, ipak osjetno, djelo još nedorađena rukopisa, zapletenog u klišeje i slijepe ulice. Hozier je tako, primjerice, najtanji kad propitkuje religiju (kako je Irac, u pitanju je, naravno, prvenstveno katoličanstvo), odnosno, kad je dovodi u korelaciju sa seksualnim, s romantičnom ljubavi, što je tim manje uvjerljivo kad u medijima izjavi kako vjeru smatra "apsurdnom stvari". Prištava gledanja na ljubav i seks kroz prizmu religije u "Take Me to Church" naštetile su pjesmi koja je u svom osvrtu na vezu u raspadanju, s možda bar mrvicu boljim poznavanjem religijskih, točnije, kršćanskih definicija ljubavi, mogla biti daleko snažnija, sugestivnija i… ozbiljnija. Za nominaciju za Grammyja ipak dovoljno…!? Slično je i s, inače stilski i melodijom impresivnom, "Foreigner's God", a ni ostale pjesme baš ne traže da ih se podrobnije iščitava. Isprobano.
Ipak, podvučemo li crtu, čak i nakon ne osobito zanimljive druge polovice albuma, ostaje nam vrlo zanimljivo glazbeno ostvarenje, s naglaskom baš na ovom "glazbenom". Hozier u glasnicama i prstima ima zavidan raspon boja i tekstura te već respektabilnu zanatsku kvalitetu. Ne bojeći se ni zarezati oštrije gitarom ili zaći u ozračja countryja (ionako generalno mnogo više zvuči američki nego otočki), on nam se prvim radovima odaje kao hrabar i talentiran glazbenik s bogatim repertoarom nadahnuća i pametnim izborom s tradicionalne žanrovske palete.
Toni Matošin
