Review
Bend koji bi mogli nazvati alternativnim rockerima izdao je svoj četvrti album pod nazivom For(N)ever 27. siječnja 2009. Kao što bi se moglo skontati i po nazivu albuma, dvojake emocije su put kojim će kročiti. Ima malo ljubavi, ima malo mržnje, no sve u svemu daje slušljivi rock uradak što je i suditi prema prodaji od 10 milijuna albuma.
U međuvremenu, od albuma koji ih je predstavio svjetskoj publici The Reason, izdali su 2006. godine još jedan album, Every Man For Himself koji je prošao prilično nezapaženo kraj svih ljestvica i unatoč tri singla nije mogao zadobiti publiku. Nekoliko godina kasnije ponovno pokušavaju osvojiti svoje slušatelje s albumom koji traje nešto malo više od 38 minuta.
My Turn u pravom heavy rock stilu otvara novi album benda koji se pokušava dokazati kao bend sa pravim rock stilom. Inače, ova pjesma je bila i najavni singl izdan u listopadu prošle godine.
Druga pjesma I Don't Think I Love You smanjuje tempo dok refren ipak vraća jačinu prethodne pjesme. Ljubavna tematika nije ništa novo u njihovom repertoaru, većina pjesama je to i dokazala. So Close, So Far donosi zvuk više pop rock benda, a također i oslikava poznatu uzrečicu „tako blizu, a tako daleko“. Strukturalno ne donosi nikakvu inovaciju, već baš suprotno. Cijela pjesma podsjeća na poznate stvari, ali nikako da dokučite koje su to točno. Ali ih to nije spriječilo da ovu pjesmu objave kao drugi singl.
All About You bi definitivno trebala biti singl što dosad nije napravljeno. Ova stvarčica privlači pozornost od prvog takta. The Letter nastavlja iz prethodne pjesme, ali sa osjetno suprotnom atmosferom. Još jedan biser ovog albuma, kako se čini da je sredina albuma zadužena za održavanje pozornosti slušatelja. Također, na australskom izdanju ova pjesma je izvedena u duetu sa Vanessom Amorosi, tamošnjom pjevačicom te je također snimljen i spot za ovaj prvi australski singl.
Tears Of Yesterday, jedna od mirnijih stvari na albumu, ipak uspijeva održati ritam prethodnih pjesama. Ipak, ne baš tako slušljiva pjesma... Nešto što je mogla biti moćna balada nije uspjela u svom pokušaju.
Sick Of Hanging On je „back on track“ sa početkom albuma. Dojmljivi gitarski riff uvodi u pomalo deja vu osjećaj tekstualne tematike. No, refren izvlači pjesmu iz već stečene kolotečine.
You're The One ponovno okreće „ploču“ i starta lakšim tempom. Nakon nekoliko pjesama „više te ne volim“ tipa, ovo je prva pjesma na ovom albumu koja poručuje suprotno. You're the one/I need you more than ever.
Who The Hell Am I? Pjevač Doug Robb skoro pa recitrajući tekst ove pjesma donosi još jednu baladu na ovom albumu. Dok Gone Gone Gone zatvara album skoro istom žestinom kako je i počeo. Zanimljiv riff čini ovu pjesmu jednom od upečatljivijih na albumu. Još jedan od bisera, a ovaj se nalazi na samome kraju uratka pod nazivom For(N)ever, možda i najbolja pjesma na albumu.
Bez zadivljujućih solaža, ali ipak slušljiv rock album koji svakako donosi novu sliku benda steknutog tijekom Reason-manije. „Volim te-ne volim te“ album na prvo slušanje ne daje neki poseban dojam i nešto što bi nam se poslije cijeli dan vrtilo po glavi, no fanovima će se album vjerojatno i svidjeti zbog konstantnosti tematike. U Hoobastank svijetu ovaj album je bolji od prethodnog, no kada se stavi u perpsektivu svjetske rock scene album i bend nisu uspjeli da se dokažu i The Reason vjerojatno ostaje njihov najveći hit.
Dijana Druškić
