Review
„Kralj je mrtav, živio kralj“.
Dok za prvi dio ove sentence postoji uvriježeni i neopozivi dokazi o nepovratnom odlasku ( u našem slučaju) kraljeva u zasluženu mirovinu, za drugi dio iste zaista bi bilo pretjerano i nerezonski ustoličiti nove kraljeve unatoč direktnoj krvnoj vezi između jednog novog i jednog od starih monarha.
Naime, ritam gitarista i glavni vokal Inhalera, Elijah Hewson rođeni je sin Davida Hewsona, poznatijeg pod imenom Bono Vox. A Bono Vox je sa svojom svjetski poznatom i priznatom družinom zadnjim uratkom s neopreznom (blago rečeno) lakoćom prerezao osušene grane nekad impresivnog stabla.
Život u sjeni poznatog oca može u većini slučajeva značiti oduzimanje svjetlosti koja se (naročito u umjetnosti) evocira kao toplina koja stvara novi život.
E, pa je su li se Elijah (čiji glas neodoljivo podsjeća na očev – što i nije nikakva otežavajuća okolnost) i društvo uspjeli othrvati tom oduzimanju svjetlosti, odmaći se od tog „prokletstva“, kao i „prokletstva“ koji se (uglavnom) javlja na drugom albumu?
Ako i postoje ikakve dileme oko očevog oponašanja, onda Elijah oponaša ono što je najbolje u njemu, a to je nesumljivo vokalni spektar.
Za njihov prvijenac „It Won't Always Be Like This“ koji je s lakoćom zasjeo na prvo mjesto u UK, postoji mišljenje (koje zaista drži vodu) da je njihov zvuk bio bolje poliran i instrumentalno superioran u odnosu na zvuk kojeg su U2 imali u samom početku svog djelovanja, gotovo u istoj fazi stvaralaštva. Bio je to prvijenac s kojim su s lakoćom skinuli sa sebe anatemu referiranu na Bonovu slavu i koji im je osvjetlio stazu budućeg glazbenog odrastanja.
Dakle, teške riječi bi pale kada bih personificirao nove kraljeve kroz glazbenu formulu koju nam Inhaler prezentiraju na najnovijem albumu. Neosporna je činjenica da bend nije izišao iz svoje zone komfora (solidan pop/rock, uz natruhe indie rocka, pa čak i grungea), iako je sazrijevanje na svim frontovima itekako prisutno kroz očitu kontrolu nad svojim radom. Stremljenje ka zadanim ciljevima kanalizirano je kroz ujednačen, pitak zbir pjesama, sasvim dobro odsviranih i aranžiranih. Za sada i ne pomišljaju bacanje na glavu u nepoznate dubine, oprez ovih mladih ljudi odaje ujedno i njihovu zrelost.
Još jednom treba napomenuti da Elijah ne pokušava utržiti očevu slavu, njegov izbor djelovanja unutar benda kudikamo je bolji nego odluka odlaska u solo vode.
Pročitah tako jedno mišljenje koje kaže da Bono ima glas, ali ne potrebnu vibru i kretnje dobrog performera; dok naprotiv Elijah posjeduje sve to - što u startu može imati neke komparativne prednosti, ne ulazeći pri tome u uspoređivanje kvalitete materijala U2 i Inhalera.
Prisutna svekolika sigurnost na ovom albumu dobrim dijelom ostvarena je kroz praksu (bili su suport band na koncertima Artic Monkeysa, te sam čuo sam od više ljudi da su Elijah i ekipa u Puli bili odlični), stoga je u njihovom slučaju uspješno slaganje teorije i prakse polučilo rezultata na ovom dobrom, čak vrlo dobrom, ali ne pretencioznom albumu.
Otvaranje sa apsolutno ljetnom vibrom i sa surf iplementima pripalo je simpatičnoj „Just To Keep You Satisfied“ koja će sigurno imati brojne preglede na raznim glazbenim platformama, kao i učestalo emitiranje na radio postajama. Pametno bi bilo za nju izraditi što prije video uradak.
Slušajući „These Are The Days“ neodoljivo se javlja usporedba sa bukvarom Killersa, optimizam uzrokovan zaraznim ritmom, siguran sam, ovoj pjesmi predviđa veliku koncertnu uspješnost.
Za klavirsko obojanu „If You'r Gonna Break My Heart“ članovi benda kazali su sljedeće: „Na prošlogodišnjoj turneju po Americi slušali smo različitu glazbu nekih od najvećih kompozitora poput Bob Dylana, Bruce Springsteena, The Band. Pokupili smo razne interesantne rezonance putujući velikim prostranstvima i to smo pokušali inkorporirati u ovu našu pjesmu“.
Ako se Bonov prepoznatljivi vokal može najviše pronaći u nekoj od zastupljenih pjesama , onda je to nesumljivo „Perfect Storm“ koja ritmički i atmosferski podsjeća na opus The Pretendersa. Elijahov vokal posjeduje sve nijanse očevog glasa, što je još jedan od dokaza kako u životu, tako i u glazbi da se nakon nečije „smrti“ pojavljuje novi život.
„Dublin In Ecstasy“ svojevrsna je himna njihovom rodnom gradu, očituje svu onu simpatičnost, karizmu, te konačno ekstazu koju posjeduje taj grad. Ako vam se učinilo da ste početak (ne cijeli uradak) ove pjesme negdje čuli prije, možda je to asocijacija na očev „Acrobat“. U svakom slučaju ovo je trica „bez kosti“ postignuta s polovice igrališta.
Zastupljeni kohezivni materijal pokazuje nam (za sada) njihove domete i određenu evoluciju kroz kombinaciju balada i nešto žešćeg ugođaja u kojoj se sasvim ugodno osjećaju.
Ukratko, ovoj ekipi smješi se sasvim solidna karijera.
Đorđe Škarica
/
« It Won't Always Be Like This 
