Review
Ružo je prvijenac našeg world music sedmerca Kazan na kojeg su smjestili devet tradicijskih pjesama probranih s prostora bivše Jugoslavije koje su u svojim inspirativnim aranžmanima i više nego uvjerljivo uspjeli prezentirati baš kao da su njihove vlastite. Sada kada je ovaj magičan i vabljiv zvučni zapis našao svoje stalno stanište na Ružo, Kazan su sami sebe neosporno prometnuli među legitimne čuvare plamena koji već stoljećima gori, kako u srcima i dušama naših predaka, tako i u našima danas.
Ova trans-balkanska priča može vas u isto vrijeme ostaviti duboko ganutima, pokrenuti i uzdići tok misli i emocija u uzbudljiv vrtlog u kojem se nadate da kraja nema, energizirati umorno tijelo, revitalizirati načet duh. Istina je da u ovom albumu postoji nezanemariva doza melankolije, no njegova milozvučnost i neporeciva ljepota, koju kroz zvuk isijava, svakome će izvući širok osmijeh i natjerati pozitivu da iz grudi izbije na površinu. Upravo je područje prsa ono gdje se ovaj album osjeća, upravo tamo pogađa, a tamo se i zadržava još dugo nakon što završi. Slušajući ove zvučne podražaje nije moguće ne primijetiti da ova ekipa glazbenika zajedno zvuči i funkcionira fantastično, a svakoj atmosferi odgovarajući vokal Dunje Bahtijarević lebdi iznad svega kao točka gdje se savršeni krug konačno zatvara. Danijela Maoduša uvijek je bilo užitak slušati, pa tako ni ovaj angažman u Kazanu nije iznimka gdje se efektno nadopunjuje sa Zvonimirom Mikulandrom na drugoj gitari. Tatjana Bijelić flautom i Lucija Stanojević violinom lakoćom daju raspoznatljivu boju zvuku Kazana u ponekim momentima vodeći razgovore na univerzalnom jeziku glazbe koje je tako lijepo slušati dok god traju i kada god se dese. Kazanova interpretacija ovih devet pjesama svake je hvale vrijedna i uistinu lako dopire do slušatelja, jer se prije svega doima tako iskreno da je jako teško ne povjerovati im. Ružo je jedan od onih neprocjenjivih darova našem glazbenom naslijeđu koji ni jedan ljubitelj etno glazbe ne bi smio zaobići.
Dejan Lončar
/
