Review
Poigravši se, sredinom već dalekih devedesetih, slogovima svojih imena, Meri Jaman i Anita Valo započeli su glazbenu priču koja je izrazito nenametljivom naracijom i tihim, ali stalnim (samo)osvježivanjem postala nezaobilazni dio hrvatske glazbene scene zadnjih dvadeset godina. Dvadeset godina su Meritas s nama, da, i ta su dva desetljeća protekla gotovo neprimjetno, lakoćom kojom je glazba tog pop-dua plivala iznad prosjeka, stalno, kao od šale bježeći stereotipima. Kao nedavno Detour s desetogodišnjicom, tako su i Meritas svoj duplo veći jubilej odlučile proslaviti kompilacijskim izdanjem kao svojevrsnom inventurom hvaljenog i plodonosnog rada (oba izdanja sa slavljeničkom brojkom kao nazivom). No, za razliku od mlađih kolega koji su prepjevali manje očekivane stranice pjesmarice, Meri i Anita svoju su inventuru zamislile konvencionalnije, pa je "20" klasična best of slikovnica. Što nije ništa loše, dapače...
Glazba Meritas svih je svojih godina disala tiho, nenametljivo, ali i sigurna u taj svoj prirodni proces. Bez velikih zaokreta, bez ikakvih imperativa osim onog o provjereno kvalitetnoj glazbi, njihovi albumi nisu kao konjica jurišali na udarna mjesta top-lista, kako kritičarskih, tako ni komercijalnih, a još manje su bježali u opskurnost ili samodopadnost. Sve ove godine fina je to pop-glazba u tihom povezivanju suptilne elektronike i elegantnog "živog" instrumentarija, poetske hermetičnosti i prirodne otvorenosti srodnim dušama. I Meri i Anita glazbeno su potkovane umjetnice (obje pohađale glazbene škole u Münchenu, gdje su odrastale) koje svoj "posao" shvaćaju ozbiljno i ne izlijeću s polugotovim rješenjima. Ne, nijedan od pet albuma, koliko ih je u očito neforsiranom tempu izašlo u ovih dvadeset godina, nije remek-djelo niti ijedan sam po sebi predstavlja bilo kakav epohalni trenutak tuzemne diskografije, ali zbirke su to dosljedne, prema sebi iskrene poetike i na svakoj imamo po nekoliko malih dragulja koji su bez pompe postali neizostavne minute u kolektivnom nam glazbenom pamćenju.
"20" nas ne propušta podsjetiti na sve to što je izgradilo brend Meritas. Uokvirena najnovijim (prve dvije pjesme, "Ova ljubav" i "Pričaj mi", izašle su nakon posljednjeg albuma) i najstarijim pjesmama ("Na kraju sna" i "Dan je tvoj" s debitantskog albuma "Skači, pleši, viči!" iz 1997.), zbirka je to sigurnih odabira i korektne, provjereno kvalitetne pop-glazbe. Tu se vraćam(o) na činjenicu da u opusu Meritas ni do danas nema remek-djela ili posebno snažnih albuma: čak i kao best of kompilacija, takav nije ni "20", jer i njega tvore jači i manje jaki singlovi, glazba bez greške, ali i stalno u okvirima očekivanog, "primjerenog",... korektnog. I – ponavljam – nema u tom ništa posebno loše, jer svi koji su se zakačili na taj fino ugođen zvuk sve ovo vrijeme – pa i sada, u retrospektivi – dobivaju točno ono što žele, bez posrtaja svojih nenametljivih heroina, bez žalca u uho. Voljeli više (kao ja) kad se Meri i Anita poigravaju tom finom, tihom elektronikom, kao u "Igri", "Nije vrijeme" ili u "Budim se", ili pak brode rafiniranijom stranom pop-mainstreama, kao u "Pričaj mi" ili pomalo istrošenom duetu s Massimom, "Odjednom ti", u ovakvom koktelu, koji ne propušta osvjetliti ni "ištekani" trenutak s "Napokon" (s albuma "Unplugged"), baš kao i na albumima, stvari funkcioniraju sjajno na uhodanoj logici i senzibilitetu kojima Meritas stvaraju i prezentiraju svoju glazbu. Sama činjenica da su tu, s nama već dvadeset godina i da ne odustaju niti posustaju, da se ni u jednom trenutku nisu odmicale od svoje vizije glazbe, da nisu bježali ni od ni prema trendovima niti okretali kormilom prema potencijalno komercijalnijim, sigurnijim rješenjima i da to nigdje nije prestala biti naprosto pop-glazba, podvig je vrijedan svake hvale i pozornosti. Zato je "20" kao kompilacijska inventura i kao njihov najbolji album nešto poput duga sebi samima, ali i publici koja ih je pratila, baš kao i svim onim usputnim ušima koji će se možda sada na jednom mjestu moći počastiti biranim Meritas-delicijama.
Toni Matošin
/
