facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Travanj 2021
Format Albumi
Vrsta Adult Alternative Pop/Rock
Dodano Ponedjeljak, 14 Lipanj 2021
Žanr Pop-Rock
Length 38:09
Broj diskova 1
Edition date Travanj 2021
Država Velika Britanija
Etiketa Decca
Edition details Datum objave: 16. travnja 2021. / Producenti: Imelda May, Cam Blackwood, Tim Bran i Davide Rossi
Tags Decca Imelda May

Review

Imam osjećaj kako iz godine u godinu opada broj novih albuma kojima se rado vraćam i mjesecima nakon prvih slušanja, često i recenziranja. Kad su u pitanju dame za mikrofonom, trenutno mi na pamet padaju samo dva takva albuma iz nedavnih godina, "Windy City" Alison Krauss i "Life Love Flesh Blood" Imelde May (zanimljivo, oba iz 2017.), niskokalorične, a iznimno hranjive delicije dvaju sjajnih vokala, ali i općenito formiranih, vrsnih glazbenica čiji svaki novi uradak dočekujem s posebnom pozornošću. Nakon, evo, četiri godine, potonja je dama odlučila objaviti novu zbirku pjesama, okupivši pritom i pravi mali niz zanimljivih suradnika.

"11 Past the Hour" nastavlja prilično precizno ondje gdje je prethodnik zastao, odnosno, putem kojeg je trasirao sjajan "Life Love Flesh Blood". Imelda May se prije četiri godine programski odmaknula od rockabillyjem nabijenih albuma iz ranije faze, a koji su taj patinasti štih dugovali njezinom tadašnjem suprugu, gitaristu u pratećem bendu. Njihovom rastavom ova uistinu sjajna irska pjevačica načinila je zaokret i u glazbi, što je rezultiralo pjesmama kojima ne nedostaje retro ugođaja, ali koje su prisvojile ponajbolje recepture iz širokopojasne pop/rock kuhinje. I dok je na prethodniku to funkcioniralo na gotovo svim razinama, svjedočeći, uostalom, i prirodno sazrijevanje, stvari sada kao da su uronile u neke ustalije, predvidljivije vode.

Tako će predivna, bluesom začinjena balada "Call Me", kojom je otvorila prethodni album, dobiti dostojnog nasljednika u novom sjajnom otvaranju, zagasito tihoj ljepotici po kojoj je novi album dobio naslov. "11 Past the Hour", štoviše, jedna je od najljepših pjesama koje je Imelda do sada snimila, u početku nalik nečemu što je radio Scott Walker na početku samostalne karijere, da bi završila poput stilizirane rock-balade. Međutim, to nije receptura koja će postati šablona – što je, naravno, dobro – ali ovoga puta u bržim pjesmama neće dobiti ni dostojnu nadopunu. Baš će pop/rock klišeji zagušiti pjesme poput "Made to Love" ili "Just One Kiss", obje s doprinosom gitarista Rolling Stonesa, Ronnieja Wooda, ali i Noela Gallaghera (potonja) i aktivistkinja Gine Martin i Shole Mos-Shogbamimu (prvospomenuta), a koje zvuče previše konfekcijski i predvidljivo, što nije mogla izvući ni Imeldina iskreno ležerna izvedba, a kamoli odabir gostiju.

Tek mrvicu bolje zvuči suradnja s trenutnim joj odabranikom, glazbenikom i glumcem Niallom McNameeom, čija zajednička, daškom countryja oprašena "Don't Let Me Stand on My Own" ipak zvuči blijedo u usporedbi s, primjerice, srodnom joj baladnom "Diamonds", kojom je Imelda zašla na teritorij kolegice Sheryl Crow. Duet s  Milesom Kaneom iz Last Shadow Puppetsa, "What We Did in the Dark", podiže tempo na dotad najzanimljiviji način, taman toliko uspio da izvuče album iz bilo kakve vraste monotonije. Odnosno, pripremajući teren za neke tiše ljepotice poput "Solace" ili "Can't Say".

Bila uvjerljivija ili predvidljivija, brža ili sporija, Imelda May pjeva o ljubavi kroz prizmu svog vlastitog novog početka, tekstualno, ali i glazbeno (čak i kad receptura baš i ne razoružava) kapitalizirajući emocionalni entuzijazam uzgojen nakon bolnog ljubavnog brodoloma. Možda ovoga puta nema onako snažnih pjesama kakve su bile "Should've Been You", "Human", "Leave Me Lonely", pa i "The Longing" s luksuznije verzije prethodnog albuma, ali i bez snažnijih uptempo aduta "11 Past the Hour" prolazi kao solidan album, ponajprije – ako ne i isključivo – zbog svoje potpisnice, čija izvedba sugerira istodobno i lakoću i slojevitost pjevanja i stvaranja. Navedeni suradnici možda pritom jesu bili emotivno dobrodošao dio procesa, ali se ne mogu oteti dojmu da bez njih album ne bi bio ništa lošiji; dapače, možda bi čak bio i bolji. Barem neposredniji, intimniji.

 

Toni Matošin

Hits 787
Life.Love.Flesh.Blood « Life.Love.Flesh.Blood Imelda May Albumi Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102 albuma