Review
Kako pametno i unikatno iskoristiti ostavljenu slobodu izražavanja u domeni koju generira rock glazba sa svim svojim derivacijama?
Tako što se zoveš Mother's Cake i što se bez kopiranja ostale bratije iz anonimnosti izlaziš na krilima jedinstvene inspiracije, inovativnosti potkrepljene čvrstim karakterom, jasnim ciljem i odličnim materijalom.
Dakle jednom inicirana iskra kontrolirane mješavine psiho rocka sa ponekim izletom u funky vode i prog rock na ovom petom po redu albumu ukazuje na njihovu zrelost u sviranju, ambicioznost u uspješnom pokušaju prezentiranja najbolje naučenih lekcija koje im je u nasljeđe ostavila muza Euterpa. Iz tih lekcija s lakoćom se išćitava njihovo pozitivno „ludilo“, uspješna mješavina klasičnih progrock zvukova obučenih u neočekivana ruha u zaista reprezentativnoj zvučnoj galeriji kroz koju šetnja među eksponatima nikada ne zalazi u domenu dosade.
Bez kriznih momenata u kontinuitetu svoje su pjesme na ovom albumu učinili nepredvidljivima, interesantnima iz jednostavnog razloga što na momente prosto ne vjerujete da su izašle iz glave/glava iste/istih osoba. Toliko učinkovite raznolikosti na jednom mjestu odavno nisam čuo, paleta njihovih zvukova zaista je šarena, razdragana i postojana u svojoj suverenoj originalnosti i očito je namjenjena ostanku u dužoj uspomeni i upotrebi. Velike zasluge pripadaju rekao bih nesvakidašnjim, gotovo „neregularnim“ riffovima na granici distorzije, maštovitim aranžmanima i svrsihodnom vokalu koji se gotovo idealno uklapa u cjelokupan materijal. Njihova posebnost očituje se i kompleksnim razbijanjem tempa i ritma unutar pojedine pjesme, bez gubljenja na intezitetu i bez distrakcija. Iza svake takve serpentine krije se nova glazbena „petarda” koja ne ostavlja mjesta za predah i uvjetuje gotovo hipnotičku ovisnost o njihovom specifičnom slaganju poznatih nota kroz koje vješto mješaju avangardu sa progesivom, ujedno i klasičnim rockom.
Vožnja njihovim krajobrazima varira od čistokrvnog, energičnog new wave funka u „Hit On Your Girl“ (kao da je izašla iz bukvara jednog Jamiroquaia) pomiješanog sa žestokim rock pasažima i apsolutno lirskim, umirujućim završetkom; preko njihovog sagledavanja dijela psihodelične ostavštine Led Zeppelina (Whole Lotta Love“) u „Crystals In The Sky“; do „Lonely Rider“ čistog neo rock uratka sa izvrsnim gitarskim solom, za kojeg je napomenuto da je to pjesma koju Artic Monkeys nisu nikada napisali (očito na njihovu žalost). Punkoidnu uvijek nabrijanu atmosferu koju nije tako lako izbaciti iz glave nalazimo u opaljenoj „I'm Your President“. Uspješan hommage 70-tim godinama predstavljen je melodičnom (kako drugačije), odličnom „Love Your Smell“. Našla se tu i posveta „Gloriji“ sa na momente frapantno sličnim vokalom Johna Lennona. Ne znam je li slučajno,ali „The Beetle“ ima u samom početku zajedničkih momenata sa „I Am The Walrus“, zna se čiju.
Uobičajeno predstavljanje benda oformljenog 2008 godine ostavio sam za sami kraj. Oni su: Yves Krismer (gitara i vokal), Benedikt Trenkwalder (bas) i Jan Haußels (bubnjevi)-dolaze iz Tirola, Austrija. Nisu baš neki anonimci obzirom da su svirali sa Wolfmother, Iggy and the Stooges, Deftones, Tito & Tarantula, Anathema, Alice in Chains,Limp Bizkit. Godine 2014. imali su uspješnu turneju od 12 nastupa u dalekoj Australiji, prošle godine nastupali su u Indiji, a ni zagrebačka publika im nije strana.
Iz dostupnog materijala isčitaju se njihovi uzori: Mars Volta, Porcupine Tree, RHCP.
Stoga topla preporuka, ovaj album vas neće i ne smije ostaviti ravnodušnim.
Đorđe Škarica
/
