facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
The Boy Who Knew Too Much


Bookmark

Data

Released Rujan 2009
Format Albumi
Vrsta Pop
Dodano Ponedjeljak, 19 Rujan 2011
Žanr Pop
Length 41:13
Broj diskova 1
Edition date 2009
Država Velika Britanija
Etiketa Casablanca
Tags

Review

 

Powerpuff cover prvog i drugog albuma nije se promijenio, a nije se promijenio ni Mika, pjevač s više neopravdanog optimizma od sportske redakcije HRT-a i nekih sekti zajedno. I dok pokušavam povući koju paralelu, nameću mi se samo nagle oscilacije Zeda iz Policijske akademije 3 i euforični ugođaj Brooksove Springtime for Hitler and Germany. I da se radi o regularnom tipu, vjerojatno bismo ga zaobilazili u širokom luku. Ovako, s pozornice prodaje milijune, a iz njega izlazi samo cvijeće u svim duginim bojama. Kao kod Kaktus Cara.
 
Kič, znači, zaslužuje svoje mjesto na sceni i borba protiv kiča borba je s vjetrenjačama, tako da se stil kao takav ipak treba respektirati, a ono što je kod Mike u čitavoj problematici pozitivno jest to što njegov kič ne koketira s mediokritetom kao što to obično radi. Naime, on je napadno oduševljen, iako ne pati za tabletićima na veš mašini i iako vjerojatno ne bi s Bonom pjevao Sunday Bloody Sunday na godišnjicu pada Zida. Drugim riječima, njegova pretencioznost u nastupu nije opasana po društvo. Mika ostaje u domeni nevine zabave za teenagere i sve one koji se još nisu pomirili s činjenicom da se svaki mjesec trebaju javljati na HZZ.
 
Pjesme poput početnog udarnog singla We Are Golden sigurno će opustiti tenzije na svakoj čajanki dok će ostali brojevi s akustičnom gitarom i ponekim udarcem po klaviru čak pobuditi nešto empatije sa ženske strane s obzirom na to da Mikin glas zvuči neopisivo ambiciozno, kao da zaista želi ispričati jednu posve intimnu priču neprihvaćenog mladića koji frustracije izbacuje isključivo među posterima u svom šarenom tavanskom sobičku. A takvi smo svi jednom bili (ili još uvijek jesmo?) i s te strane Mika je postigao stopostotnu uvjerljivost. Druga je stvar što takvi aranžmani baš i ne pružaju stopostotnu glazbenu magnetičnost. 
 
Većina pjesama ostaje u zraku, a samo na trenutke Mika uspijeva postići onu samo sebi svojstvenu odbojnost koja nas kod njega zapravo najviše i privlači. Zvjezdica i konfeta je u cjelini premalo, a nije nam pružena dostojna alternativa, tako da će album vjerojatno ostati tek pozadina eksperimentalnoj noćnoj manikuri i izvlačenju plavih pramenova. I premda se radi o idealnom kontrapunktu božićnim kompilacijama, manični pop albuma The Boy Who Knew Too Much neće dulje držati pažnju. Ali neće je držati ni predsjednička kampanja ni Barbara Kolar, pa se zapravo ne zabrinjavam za Miku koji sigurno u rukavu drži neki volume 3. Euforije, naime, nikad dosta.
 
Marina Vukman
Hits 718

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102 albuma