facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Fred Astaire


Bookmark

Data

Released Listopad 1997
Format Albumi
Vrsta / Alternative/Indie Rock / Alternative Pop/Rock
Dodano Utorak, 16 Studeni 2021
Žanr Pop-Rock
Length 1:00:40
Broj diskova 2
Edition date Studeni 2021
Država Hrvatska
Etiketa Jabukaton / LAA
Catalog Number CDJ 007 / LAA002
Edition details listopad 1997., reizdanje: 19.10.2021.; producent i snimatelj: Denyken; snimano: kuća Ante Gutića, Poljane, iznad Ičića, ispod Učke, 18.4.-15.6.1997.; masterirao: Alessandro Cutolo (Milano); miks i remiks: Aco Razbornik, studio „Tivoli“, Ljubljana
Tags Pips chips & videoclips Jabukaton LAA

Review

Pips, Chips & Videoclips bend je koji je nastao početkom devedesetih u Novom Zagrebu. Legenda kaže da su ga osnovali Dubravko Ivaniš i gitarist Alen Kraljić, jednoga dana u onom Grillu u Zapruđu. Tko je ikada živio u Novom Zagrebu, zna gdje se nalazi to mjesto. U blizini je park i knjižnica Vjekoslava Majera, hrvatskog pripovjedača i pjesnika, rođenog Zagrepčanca, autora „Dnevnika maloga Perice“ po kojemu je Krešo Golik snimio svoj kultni film „Tko pjeva zlo ne misli“. Kažu da je to najzagrebačkiji film, a Pipsi su vjerojatno najzagrebačkiji bend, tako da vjerujem da ništa nije slučajno. Kroz park Vjekoslava Majera prema zapadu možeš doći u Središće, a preko puta Avenije Dubrovnik ili nekadašnje Aleje Borisa Kidriča, nalazi se naselje Utrina. Utrina ili Utrine, razbijali su mnogi glavu pa je ključni problem rješavalo Povjerenstvo sastavljeno od jezikoslovaca, geodeta, geografa i povjesničara kako bi, između ostaloga, razmrsilo ovo esencijalno bitno jezično klupko. Iako, slušate li Pipse, dvojbe nema, jer svi znamo da je Ripper „prokleti kralj Zapruđa i Utrina“ (a ne, recimo, Utrine).

Ipak, možda bi taj „Grill“ u Zapruđu trebalo obilježiti kakvom spomen pločom, jer mnogi će se složiti da su Pipsi za hrvatsku scenu na prijelazu tisućljeća poprilično bitan bend. A nastali su spontano, možda uz porciju malih ćevapa s puno luka, kada su se Dudo i Kralja složili da treba napraviti bend. Do naziva su došli asocijacijom na onaj tada poznat film „Sex, lies & Videotapes“. Mnogo su pjesama skupa napisali Dudo i Kralja, između ostalih „Malenu“ ili onu „Dinamo ja volim“, koja je upravo po Kraljinom odabiru postala onako žestoka, uz pretpostavku da većina navijača sluša punk, ali i u znak protesta u vrijeme dok je prvi hrvatski predsjednik ljutio navijače zagrebačkog Dinama i malu djecu uvjeravao da se Dinamo zove još samo klub iz Pančeva.

Osnivač i frontmen, idejni vođa Pipsa, Dubravko Ivaniš – Ripper, „fićfirić iz Pruđa“, kako je nedavno u svojoj autobiografiji sam sebe nazvao, lik je koji „nikad neće biti pjevač Beatlesa ni Stonesa“, ali je karizmatični osobenjak i bez njega Pipsi ne bi postojali niti u teoriji, a Dinamovci bi kao himnu na utakmicama još uvijek pjevali „Košulju plavu“, pjesmu Novih fosila. A što je još bitnije, ostali bismo uskraćeni za niz dobrih pjesama koje je ovaj bend stvorio u Dudinoj kombinaciji s Kraljom, Denykenom i ostalima te ih nesebično podario na svojih sedam potpuno različitih studijskih albuma.

O većini njihovih albuma na stranicama ovog portala već se pisalo. I zanimljivo je kako ih autori članaka doživljavaju potpuno različito. Jer, poimanje opisa i doživljaja lika, rada i djela Pipsa evidentno je stvar sasvim osobnog dojma. Kada bismo imali bolju epidemiološku situaciju, mogli bismo napraviti jedan eksperiment i sakupiti recimo deset glazbenih kritičara na jedno mjesto i nagovoriti ih da svatko za sebe posluša isti album Pipsa, a potom bez međusobnih konzultacija, napišu o njemu nekoliko rečenica. Najvjerojatnije ćemo dobiti deset potpuno različitih, a lako moguće i oprečnih kritika. Površni se neće maknuti dalje od Ripperovog 'iritantnog, nazalnog stila pjevanja', tzv. „preseravanja“, prostakluka u tekstovima pjesama i glazbenih citata koji vrlo često graniče s pojmom plagijata. Tek rijetki će spomenuti da je rječnik ulice vjerojatno nužan u funkciji opisivanja istih, jer Pipsi su urbani bend, nisu Zlatni dukati, a utjecaj drugih bendova sasvim je poželjan ukoliko ga se zna implementirati u nešto što postaje originalno, autentično i njihovo. Prava umjetnost je upravo ona koja ostavlja dovoljno prostora za najraznovrsnije interpretacije.

Ove godine je Ripper objavio i knjigu '45'. Piše u njoj o svemu i svačemu pa je napravio i brzinski 'scan' njihove diskografije: „'Shimpoo' je naivan i glupast, u onoj početnoj fazi duvanja dok je još sve urnebesno smiješno. 'Dernjava' klizi a 'Fred' je već duboko zagazio u paranoju, logika diktira kad si godinama napljugan 24/7.“ O tome kako je nastao „Fred Astaire“, Ripper kaže da je „kronološki gledano, (album) posljedica seinfildovskih nesuglasica s Kraljićem“. „Stvari funkcioniraju tek kad ih (ot)pustimo“, kaže Ripper u svojoj knjizi, a negdje je napisao da su jedno proljeće otišli u onu kuću iznad Ičića, radili na materijalu i dva mjeseca kasnije više nisu bili isti, jer su u međuvremenu, jednostavno - odrasli.

Ne smeta mi ako sam prvi glazbeni kritičar (a sigurno nisam) koji gotovo u potpunosti cijeni ono što su Pipsi u ova tri desetljeća napravili, jer su nam podarili mnoštvo izuzetnih albuma. Pritom naravno ima i ponešto oscilacija u kvaliteti, ali je svakako bitno da su ovdje. Po mom mišljenju, „Shimpoo Pimpoo“ je simpa kazeta, kasnije i CD, s par vrhunskih stvari („Gume na kotačima“, „Mala Fufica“ ili „Eustahije“), kao i onih uspješno zafrkantskih („Reci svim svojim frendicama“ i „Krumpira“). Iako ne pratim nogomet, jasno da je tu i „Dinamo ja volim“, važna pjesma koja je ujedno i njihov zaštitni znak, ali je kako Ripper kaže, nadrasla samu sebe pa je ni oni sami više nikada ne izvode. „Dernjava“ mi je svirački i tekstualno osjetno zrelija („Mafija“, „Novac“ i „Malena“), s odličnim vokalnim suradnjama (Davorin Bogović i Soul Fingersi), ali s iduća dva albuma - „Fred Astairom“ i „Bogom“ Pipsi su se baš ono, što bi se reklo kreativno 'zalaufali' . Ali, osobno, najdraži njihov album mi je „Drveće i rijeke“ i mogu ga slušati u nedogled.

Vinili su se vratili u modu, a svjesni toga su i Pipsi. Tako su prvo objavili reizdanje „Šimpoo Pimpoo“ i „Dernjave“ na vinilu, a onda je na red došao „Fred“. Nisam imao u rukama prva dva, ali sam načuo da se realizaciji prvoga pristupilo malo 'ofrlje', pa da je izostala primjerena kvaliteta zvuka te da ima čak i nekih tipfelera. Za „Dernjavu“ ne znam ništa. Ali, sada mi se, eto, pružila prilika slušati „Freda Astaira“ na gramofonu u dvostrukom vinilnom izdanju, pa s veseljem ponovno otkrivam svevremenost i pravu kvalitetu ovoga djela.

Oprema „Freda Astaira“ na vinilu je besprijekorna i za to treba pohvaliti Bruketu & Žinića (artwork) te design Borisa Greinera, svjetski priznate dizajnere. U unutrašnjosti albuma koji se otvara na preklop dvije su lijepe, opuštene fotografije PC&VC, a oko njih precizno, pregledno, no opet vizualno nenametljivo, ispisani svi potrebni podatci: od tadašnje postave benda (Ripper, Tićo, Borščak, Kralja i Šparka), do preciznog popisa mnogobrojnih gostiju za svaku pjesmu (Rundek, Nina Violić, zborovi, trubači i gudači). Dakle, sve se zna i ništa nije tajna, zašto je i zbog koga ova ploča sjajna… Naravno, svaka ploča u unutrašnjosti ima svoj papirnati omot na kojima su s obje strane čitko otisnuti tekstovi s autorima pjesama te su još dodatno ukrašenim mnogobrojnim fotkama benda čiji je autor Nino Šolić.

Na dva LP-a nalaze se one iste, stare, dobro poznate pjesme koje su prvi puta objavljene na CD-u objavljenom u listopadu 1997. godine, ali su dodatno miksane i dotjerane u Milanu i Ljubljani. Spomenut ću da je „Fred Astaire“ u vrijeme svojeg prvog izdanja osvojio Porina za najbolji album godine, kao i Porina za najbolju vokalnu suradnju, onu s Darkom Rundekom u pjesmi „Plači“.

Po tri su pjesme na svakoj strani vinila i sve su odreda – vrhunske! Naravno, svi Ripperovi tekstovi su provokativni i mogu se tumačiti na razne načine. Na prvu, nerijetko zvuče kao gomila nabacanih psovki, ali kad se malo zagrebe po površini mogu se pronaći neke sasvim lijepo sročene poruke, plastične slike dnevno-političkih i društvenih stanja ili zanimljive metafore. Sve je stvar osobnog doživljaja. Žestoki riff u prvoj pjesmi „Supermama“ u kojoj se nabraja cijela gomila izvrnutih vrijednosti na temu ljubavi povrijedila bi osjetljive pripadnike LGBT zajednice, ali možda treba ovu pjesmu kao i onu „Sex u školi“ tumačiti kao političku pjesmu? „Nogomet“ je klasik, pjesma koju je napisao onaj Dr. Jekyll, kako za sebe sam Ripper kaže, njegova bolja polovica zaljubljenika u nogomet, a na nju se nadovezuje gitaristički izuzetno nabrijana i snažna „On pali baklje“ u kojoj je Kralja, vrhunski gitarist, uistinu dao sve od sebe. B stranu otvara „Ljeto '85“, nostalgični hit o odrastanju s odličnim tekstom, dodatnim klavijaturama, dominantnim gitarama i ženskim vokalima. A zatim slijedi „Plači“, najjača pjesma ovoga albuma, izvrsna vokalna suradnja s Darkom Rundekom. Tekstualno emotivna i snažna, s odlično podijeljenim vokalnim dionicama, aranžerski je razrađena do najsitnijeg detalja: jer, tu je gudački kvartet, dječji zbor „Klinci s Ribnjaka“, a stvar je i dalje prava i rokerska do bola. Onaj stih: „Svi smo mi glasnici promukloga glasa/ čini se da sam umoran, izgubljena vojska…“, nažalost ipak nije otisnut na omotnici ploče. „Johnny Junk Polizei“ osobni je Ripperov obračun sa svim svojim protivnicima, između ostalih i kritičarima, frustriranim novinarima, podanicima predsjedniku i ostalima. „Mrtav čovjek“ je također hit kojega su Pipsi izvodili na koncertima nebrojeno puta. Tekstualno ga doživljavam kao osudu svih opijata i trenutačne društvene situacije u čije tumačenje treba ponovno uključiti i politiku, a glazbeno gitare su nenadmašne i ponovno u prvom planu. „Discofriend“ je sarkastična zafrkancija koja ponovno oslikava društvenu i političku situaciju, a ima odlične dodatne udaraljke te daje naznake nekih novih ritmičkih puteva kojima će ovaj bend u svojem budućem radu krenuti. Otvaranje četvrte strane ploče s pjesmom „Dođi vilo“ ponovno je fantastično. Laganijeg je ritma, ali razvijene dinamike s nekoliko žešćih dijelova i ponovnih stišavanja, aranžerski je razrađena s ponovno odličnim klavijaturama, gitarama i ženskim zborom. Odjavna špica ovog izvrsnog albuma jest fenomenalna „Na putu prema dole“ s odličnim Andrejom Jakušom na trubi i didžeridu, egzotičnim glazbalom Aboridžina kojega su Pipsi koristili i u pjesmi „Johnny Junk Polizei“. Premda mi je osobno uvijek bio suvišan onaj remix Eddyja & Dusa pjesme „Sex u školi“, pretpostavljam da je trebalo staviti na kraj albuma i koju stvar za partijanere.

Ukratko, objavljivanje „Freda Astairea“ na vinilu bio je pun pogodak, te pedantno i izuzetno kvalitetno odrađen posao. S obzirom na sound, vizualnu opremu, kao i kvalitetu samih pjesama, definitivno ga treba imati u svojoj zbirci vinila. Nadajmo se da će Pips, Chips & Videoclips nastaviti dalje u smjeru objavljivanja svoje diskografije na vinilu: prvo „Bog“, a nakon toga „Drveće i rijeke“. Tako će nam uljepšati svakodnevicu i putovanje kroz ovu našu 'zemlju čudesa', o kojoj tako lijepo i još uvijek aktualno pjevaju Pips, Chips & Videoclips u pjesmi „Discofriend“.

„Dečki i curice,
Ovo je ta zemlja čudesa,
O njoj su vam pričali djedovi,
Na njoj su vas dojile majke…
Znam da su lagali,
Ipak imate mozak,
Ipak imate bijes
I ako imate ponos
Ako imate
Yes!
Ja nisam vaš guru,
Ja nisam vaš guru…“

(Pips, Chips & Videoclips: „Discofriend“)

Ivan Dukić

Hits 403
Dernjava « Dernjava Pips, Chips & Videoclips Albumi Kronologija Drveće i rijeke » Drveće i rijeke

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102 albuma