Review
Finski gothic metal bend Poisonblack objavio je 1. rujna svoj treći po redu studijski album pod nazivom A Dead Heavy Day. Kao i dosada, glavni čovjek u bendu je Ville Laihiala (ex-Sentenced) koji je glavni tekstopisac, glavni gitarist, a od prošlog albuma i vokal.
Na prvo slušanje, ako mu ne pridate svoju punu pozornost, nećete primijetiti ništa novoga. Iako ustaljena tematika, ipak donosi neke novine i definitivno je vrijedan utrošenog vremena. Nema melodioznost prvog albuma Poisonblacka dok je Juha-Pekka Leppäluoto bio vokal (vjerojatno je to i razlog), no mogu se pronaći pjesme i za "bediranje" i za headbang.
Introuder, instrumentalka koja otvara A Dead Heavy Day nije mogla bolje "sjesti“. Dolazi kao kratki pregled onoga što nam je Poisonblack ovoga puta priredio, ali ne otkriva sve čari.
Gore spomenuta stvarčica nas uvodi u drugu pjesmu na albumu, Diane – jedna od najbržih i najžešćih pjesama na albumu. Poisonblack još jednom pokazuju koliko strasti imaju u sebi, makar se to radilo i o negativnim osjećajima. Diane bi zasigurno mogao biti jedan od sljedećih singlova (bar se ja tome nadam) zbog svoje upečatljivosti i mislim da će se mnogima svidjeti, pogotovo jer pokazuje punu snagu kao tek druga stvar na albumu. Što nas tek onda čeka poslije?
Left Behind nastavlja ritam kojim je prethodna pjesma krenula. Ville još jednom pjeva o boli, krivnji i ostavljanju svega toga za sobom. Iako je Ville tekstopisac, svi članovi su obavili odličan posao - tekst i glazba u savršenoj harmoniji. Riffovi su snažni i dobro odrađeni.
Bear the Cross, četvrta pjesma na albumu i prvi singl s ADHD-a. Održava ritam dosadašnjih pjesama na albumu, s pomalo filozofskim tekstom. Sigurna sam da će ovo biti mnogima jedna od najdražih pjesama na novom albumu; pamtljiv refren i uživanje u melodiji koju nam cijeli bend pruža.
Sljedeća pjesma na listi je ujedno i naslov albuma, A Dead Heavy Day. Ville Laihiala pokazuje ponešto i novoga u vokalnoj interpretaciji. Možda po dojmu nešto malo sporija od dosadašnjih, savršena za sredinu albuma gdje je i potrebno da se malo odahne od headbanga. U ovoj pjesmi i klavijature dolaze više do izražaja, koje su u ostatku albuma prilično prikrivene. Melankoličnija od prijašnjih, pokazuje što ih čini gothic bendom, muzički i tekstovno. Outro pjesme je solo klavijatura koja ide u prilog toj klasifikaciji.
Me, Myself & I ubrzava nakon mračne A Dead Heavy Day. U ovoj pjesmi dolazi do izražaja ego koji posjeduje Ville Laihiala. Začudo je posvetio tome cijelu pjesmu. Prvi stihovi podsjećaju na televizijsku reklamu "dosta o mom autu, pričajmo malo o meni". Iako se ne bi svi složili s veličinom ega vokala, pjesma kvalitetom ne zaostaje za albumom. Štoviše, uklapa se u cijelu tematiku ADHD-a. Sve barijere su nestale, ne boje se pjevati ni o čemu.
X, sljedeća stvar, ponovno usporava ritam. Tekstopiscu se mora odati priznanje jer treći album zaredom ne mijenjaju tematiku, ali nekako uvijek uspije smisliti nove tekstove koji nisu čista kopija prijašnjih. Sporijeg ritma, ali snažnog dojma, X označava onu malo blažu stranu benda - gitara u prvom planu.
Human-Compost nas vraća na pravac kojim kroči Poisonblack, snažno počinje i nastavlja taj ritam do kraja. I dalje je primijetljiv mračni osjećaj koji Ville ulaže u sve svoje radove. Snažne riffove prati i snažan tekst, vjerojatno se ovako Laihiala riješava frustracija u svom životu. Moglo bi se reći da je tekst ove pjesme i ljutit, u stilu žešćih pjesama njegovog starog benda Sentenced. Sve u svemu, odlična stvar za headbang po sobi.
Fade out iz prethodne pjesme uvodi u pjesmu isto žestokog početka, The Days Between. Nakon glasnog starta, žestina se stišava i pretvara se u nešto laganiju stvar sa izraženom gitarom. Čini se da je ova pjesma čisto smirenje nakon Human-Compost. Refren The Days Between pomalo podsjeća na Nothing Else Remains, pjesme s prethodnog albuma. Nešto više ljubavna tematika je suprotnost prethodnici. A "ljubavna tematika" kod Poisonblacka nikako ne znači neku osrednju baladicu. Mračno i melankolično, ali ipak Ville Laihiala ne može da ne pjeva pokoju i o toj strasti. Na prijelazu se primijete i klavijature koje su se savršeno uklopile u ovu pjesmu.
Hatelove… pjesma o dva suprotna pojma, i to dva pojma o kojima ovaj bend najviše i pjeva, tj. svira. Ipak, ova pjesma nam donosi prilično upadljiv refren i tekst koji bi se u više životnih situacija mogao citirati. Također, i jedna od bržih stvari na albumu. Što reći za ovu pjesmu osim "don"t you think that enough is already said...“
Lowlife, žestok start kao i na prethodne tri stvari. Vokal se odmah uključuje i ubacuje u petu brzinu cijelu pjesmu. Pjesma i je nekako o brzini, metaforički rečeno, naravno. Iako je tekstovno slična Sentencedu, melodično je brža i žešća. Ipak je legendarni Sentenced bio nešto sporiji i melankoličniji.
Only You Can Tear Me Apart zatvara album pun suprotnih pojmova. ADHD je brz i lagan, pun mržnje i ljubav (ili bar požude), melankoličnih i brutalnih riffova. U ovoj skoro-baladici i najdužoj pjesmi na ADHD-u (traje preko sedam minuta), Ville prilagođava svoj vokal cijeloj atmosferi pjesme. Refren malo ubrzava pjesmu, no ipak ostaje jednako gloomy i recimo da Ville ipak pokazuje svoju ranjivu stranu. Dobar izbor za kraj ovog albuma!
Sljedeći mjesec kreću na europsku turneju, a među zemljama koje će posjetiti je i Slovenija. Pošto još nikada nisu, nažalost, kročili u Hrvatsku, Ljubljana 5. studenog najbliža je destinacija svim ljubiteljima ovih Finaca. Mislim da stari članovi Poisonblacka neće ostati razočarani, a možda dobiju i kojeg novog fana.
Osim Laihiale, bend čine još Janne Markus (gitara), Marco Sneck (klavijature), Antti Remes (bas) i Tarmo Kanerva (bubnjevi).
Dijana Druškić
