facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Prosinac 2020
Format Albumi
Vrsta Pop / Pop rock
Dodano Subota, 19 Prosinac 2020
Žanr Pop-Rock
Length 55:28
Broj diskova 1
Edition date Prosinac 2020
Država Hrvatska
Etiketa Dallas Records
Edition details Datum objave: 18. prosinca 2020. / Producent: Jere Šešelja
Tags Dallas Records Pavel Aljoša Šerić

Review

Stih "na pola puta smo tek" s prošlog, već tri i pol godine starog (točnije, mladog) albuma sastava Pavel,  "Družba krivih odluka", možda je tek sada zablistao u svom punom potencijalu. Na samom izmaku godine koju će mnogi čim prije htjeti – ali vjerojatno neće uspjeti – zaboraviti, jedan od naših najpouzdanijih pop bendova, ponudio je, naime, svoju novu zbirku pjesama razvijenih i za top-liste i za gurmanske menije: "Ennui" nastavlja niz koji početak vuče još od nekih drugih bendova i glazbenih miljea, a koji je zadnjih godina jasnije nego ikad dotad naznačio da ga nimalo ne zabrinjavaju ni rokovi trajanja ni opipljivosti raznoraznih vrsta granica.

Aljoša Šerić strpljivo je, godinama, sad čak i desetljećima, brusio taj svoj očiti talent za pisanje pop pjesama bogatijih od visokog prosjeka te široke žanrovske ladice, niti se zadržavajući predugo u jednoj niši, niti rušeći mostove za sobom (osim ako pod ovo potonje tkogod ne spočitne raspuštanje benda Ramirez), stalno podižući kriterije i šireći objektiv. Mijenjajući melankoliju (sam izraz "ennui" odnosi se upravo na njezinu još umorniju, bremenitiju inačicu) za kreativni ushit, glazbene žanrove za paletu boja, intimnost za univerzalno. Stvarajući naprosto sjajne pjesme, nerijetko velike, ponekad i veće od života, ali nikad samodopadno iznad njega; pjesme koje odišu nevjerojatnom (nepodnošljivom) lakoćom (postojanja), iako je u njih očito uložen golem trud i entuzijazam.

No, s "Ennui" sam, možda po prvi put kad je ova pjesmarica u pitanju, na premijerno slušanje pomislio kako nešto ne štima. Kao da je negdje u kreativnom zanosu Šerića i ekipe ta gotovo naivna očaranost pop glazbom u njezinom totalu utekla, omakla se kontroli i počela zadirati... pa tamo gdje baš i nije trebala (zaključio mudri ja). Ipak, taj se dojam, skrušeno priznajem, pokazao nečim mnogo više vezanim uz moj vlastiti snobizam i kratkovidnost nego uz Šerićevu poetiku. Odnosno, kako je ponavljanje majka učenja i kako ovoj glazbenoj radionici zbog svega što je dosad iznjedrila dugujem svakako mnogo više od jednog ili dva slušanja, uslijedio je jedan, pa još jedan te još jedan (i tako unedogled, pa i dok tipkam ove retke) vijađ kroz ovih trinaest pjesama, a sve što se pritom događalo bilo je poput preobrazbe. Glazbena lekcija? Pa... da, koliko god to zvučalo šturo i apoetično.

Kad album otvore raskošne orkestracije poručujući da "ovako svijet završava", mimo pompoznosti, a grabeći grandioznost zamišljenog širokog filmskog platna, stvari teško da su i mogle uistinu krenuti krivo. Odlično produciran u svoj raskoši svoje zvučne slike, sedmominutni uvod u "Ennui" zapravo tek najavljuje nebeski silovit trojac kakvog čine soulom, odnosno, gospelom prošarana "Sunce", naftalinski prekrasna, razoružavajuće poletna "Jedan dobar dan" i refrenski nevjerojatno moćna "Bijela jedra". Topli, uvijek raspoložen Tonkin vokal nevjerojatno se ugodno osjeća u gabaritima suprugovih stihova i glazbe, što njihove duete, poput ovog u potonjoj pjesmi, čini malim vokalnim remek-djelima, dragocjenim toliko da ih nema potrebe forsirati. "Ennui" naprosto niže svoje adute prirodnom lakoćom, pa se uloge za mikrofonom čine gotovo nebitnom tehnikalijom, a zgoditci se nakon navedenih ljepotica nemaju potrebe natjecati ni isticati...

Dobivamo tako u "Na krivoj strani povijesti" svojevrsnu blizanku singla "Autentično osrednji", u spomenutim "Bijelim jedrima" novu demonstraciju čiste glazbene čarolije u punoj raskoši otvorene s "Čuvaj me", dok "Kako da te volim" i "Bilo bi divno", Pavelov "Dreams are My Reality" trenutak, zvuče na najljepši način staro i u izvedbi neodoljivo mlado, baš kao demonstracija čistog, otvorenog talenta. Završne dvije pjesme su pak poput ispunjenja obećanja danog u orkestracijama uvodne pjesme, rasni pop dragulji kakvi se ne troše novim slušanjima. Ono gdje je "Ennui" ovog piskarala gurnuo u sumnju i gdje se čini najtanjim potez je započet s baladom "Ne daj na nas", inače najemitiranijom pjesmom u prvoj polovici godine, gdje gostovanje Tedija Spalata pjesmu vuče u smjeru zabavnoglazbenih, odnosno, festivalskih paučina. No, ne treba biti lumen (a svakako treba prevladati "pravovjernost") da bi se u besprijekornom aranžmanu otkrio hommage zapravo najboljoj tradiciji naših festivalskih nota, što ovu pjesmu ne gura u bolju polovicu albuma, ali mu punim pravom i krvnom slikom pripada.

Sličan je slučaj s izvođački vrlo raspoloženom "Dobri se zaborave", gdje tex-mex stilizacije s morikonevskim začinima – spoj od kojeg su Calexico satkali cijelu nisku remek-djela – negdje u hodu miješa karte s geografski nam bližim koordinatama u kojima Šerić vidi slavenski duh; u tom miješanju isprva se nisam najbolje snašao, ali, kao što sam već priznao, svakim novim slušanjem hvatao sam novi detalj, osobito u zvuku gitare, koji bi i ovu pjesmu definirao... pa baš kao pavelovsku. Jer, ta nit s panonskim mirisom i okusom vuče se u Šerićevom rukopisu još od prošlih albuma, pa se tako već ovdje razvija dalje u "Treba svirati bas" (na koncu mi možda tu i najmanje dragom pjesmom) i još jednom divnom laganicom, "Otkako te nema". Što ne samo da ne umanjuje odlike ove pjesmarice, već svjedoči njezinu iskrenu zaigranost i šarolikost.

"Ennui" tako predstavlja uistinu trijumf Aljoše Šerića i njegova benda; dok sam prethodnim albumima, koliko god su me samom glazbom vukli u tom smjeru, uporno nalazio neki razlog da im ne prišijem baš etiketu remek-djela, ovdje sam usprkos onim sumnjama i zamjerkama (u konačnici možda i zbog njih) konačno to voljan učiniti, pa mu prišiti čak možda i etiketu hrvatskog albuma godine koji to zbog kasnog termina izlaska zapravo neće biti. Naravno, tim ću mahanjima etiketama reći prije svega nešto (o) samome sebi, ali i to je dio moći same glazbe, na takvim razinama očituje se njezina dvosmjernost. Kojoj etikete i zvjezdice ionako nisu potrebne jer će ih sama glazba nadživjeti.

 

Toni Matošin

Hits 610
Družba krivih odluka « Družba krivih odluka Pavel Albumi Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102 albuma