Review
Paraf je jedan od antologijskih bendova legendarno jake riječke glazbene scene kojega uistinu ne treba posebno predstavljati. Tim više što smo nedavno na stranicama ovoga portala objavili vrlo zanimljiv intervju u kojemu je o njima doista sve rečeno. Ipak, vjerojatno najbitnija od svega jest upravo činjenica da Paraf ponovno nastupa i to u jednoj sveobuhvatnoj, širokoj, osmeročlanoj postavi, koja pokriva obje inačice ovoga benda, pri čemu su mogli u svoj repertoar uvrstiti odabran materijal sa svih svojih studijska albuma: „A dan je tako lijepo počeo“ (1980.), „Izleti“ (1981.) i „Zastave“ (1984.) te povrh toga ubaciti i poneki stari ili noviji singl.
Dallas Records je prošle godine na vinilu objavio njihove „Izlete“ uz dodatak nekih bonus pjesama, a prije toga i reizdanja albuma „A dan je tako lijepo počeo“ (2020.) i „Zastave“ (2019.). Sve su to vrijedna vinilna reizdanja, koje je njihova publika jedvice dočekala. Nekoliko godina ranije, Dallas Records je objavio i reizdanje antologije „Riječkog novog vala“ na kojima je, logično, i Paraf pronašao svoje mjesto. Trostruko CD izdanje popraćeno bogatom opremom koje uključuje dodatne tekstova koje su napisali Bojan Mušćet, Aldo Milohnić, Edi Jurković, Ivan Molek, Goran Ušljebrka i Velid Đekić, mnogo fotografija i odabranu kronologiju riječkog novog vala. No, i o tome smo već pisali na stranicama ovoga portala.
U stvari, tema ovoga članka je jedan odličan koncert snimljen 1. travnja 2022. u Rijeci, rekli bismo, Parafovoj bazi, njihovom gradu, prije sada već nekih godinu dana, dakle jednoga dana koji je „tako lijepo počeo“, a po svemu sudeći – još bolje i završio.
Nisam bio nikada u hali Exportdrva, ali sam pročitao da se radi o prostoru sveukupne površinu 5 400 kvadratnih metara te da je po uređenju 2020. godine postao novo kulturno središte Rijeke. Prostor je prenamijenjen izložbama te glazbenim i scenskim nastupima, a Lučka uprava Rijeka uložila je 4,5 milijuna tadašnjih kuna u sanaciju krovišta, uređenje sanitarnih čvorova i ugradnju elektroinstalacija kao i vanjskih stubišta. A onda je Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture već iduće godine prostor dodijelilo Gradu Rijeci uz petogodišnju koncesiju bez plaćanja naknade, s isključivom namjenom provedbe različitih javnih programa. I baš je dobro da je tako. Kako možemo pročitati na stranicama grada „U sklopu realizacije projekta EPK, prostor bivšeg skladišta Exportdrva sagledan je kao bitna točka programskog pravca Slano i slatko koji je promišljao mogućnost urbanističkog i kulturnog povezivanja zone Hartere (bivša Tvornica papira), smještene u kanjonu Rječine, s južnom Deltom gdje se Rječina ulijeva u more.“ Vjerujem da odatle i inspiracija za podnaslov ovoga koncerta – Delta.
Snimka cijeloga koncerta miksana je u studiju GIS u Matuljima, općini u Istri koja je dio Primorsko-goranske županije. U istom studiju Paraf snima i nove materijale od kojih su neki priloženi kao zlatni bonus ovom koncertu. Unutar CD-a nalazi se knjižica s pregrštom fotografija Nikice Petkovića, Mirjane Šarić i Bojana Mušćeta, a sam dizajn, koji je tako kvalitetno uravnotežio staro i novo, osmislio je Ivan Mišković Miško.
Toga dana na Svjetski dan šale, Paraf je svoj koncert otvorio žestokom izvedbom pjesme „Na tragu“, pjesme koja je ujedno i prva s njihova albuma prvijenca „A dan je tako lijepo počeo“. Ne znam je li zbog toga što se radi o live snimci, bubnja koji uvodi u pjesmu, masnog basa ili dodatne Vavine gitare ili zato što je, možda jednostavno, pjesma odležala neko vrijeme pa postala kao dobro vino ili stara violina, zvuči nemjerljivo bolje nego u vrijeme kada je nastala. Vjerujem da su se obožavatelji Parafa već tim samim otvaranjem koncerta naježili u onom najpozitivnijem smislu. Kao logičan nastavak nastupa uslijedila je nešto brža pjesma „Visoki propisi“ s istoga albuma. I opet se radi o još jednoj savršenoj stvari, koja me gitaristički tako ugodno podsjeća na Joy Division u onoj njihovoj najranijoj, Warsaw, žestokoj fazi. Valter Kocijančić vokalno izgara, a Paraf je žestok i najjednostavnije rečeno - nevjerojatno dobar. Pjesma „Morao sam ići“ kreće zahtjevnim uvodom na bubnjevima koji će se kasnije pretvoriti u zahtjevne ritmičke prijelaze koji su ovoj pjesmi dodali dodatnu ritmičnu dinamiku. Tekst je prkosan, izričaj riffovski, isprekidani, s melodičnim basom i ne previše zahtjevnim solom koji se brzo uz Valterovu najavu nadovezuje na njihov veliki hit pjesmu „Rijeka“, koja tekstualno osuđuje onaj stari (a vjerojatno i aktualan) šminkerski konzumerizam tekstualno je ipak pomalo prilagođena novom vremenu pa se uz originalnu „Jugu“ (koja se u međuvremenu raspala) spominje i Hrvatska.
E sad, možda je upravo u ovom dijelu prvi dio koncerta trebalo malo razbiti upadom pjesama koje pjeva Vim Cola (Pavica Čabrijan), pjevačica iz Parafove druge faze rada, jer bi tako koncert dobio na dinamici i raznolikosti pa bi se nakon toga ponovno mogli lako vratiti pjesmama u kojima dominira Valter, ali Parafi su nastavili i dalje derati s hitovima iz prve faze benda: „Moj život je novi val“, „Hit tema“ i tako redom. Ali, ni ovo rješenje nije loše: prvo žestica, a poslije toga kontemplativno sanjarenje... Naravno, „Perspektiva“ zvuči bolje nego ikad, kao da je stvar nastala jučer popodne, a ne prije sada već četiri desetljeća. „Živjela Jugoslavija“ glazbeno je toliko sustavno razrađena i na svjetskoj razini dok je tekstualno oduvijek bila šarmantna, ali naravno tek onima koji kuže tu ironiju prepunu cinizma. U današnje vrijeme, nekome bi ta pjesma mogla danas zasmetati, već i zbog samog naslova, ali taj je toliko zatucan i uskih pogleda da mu je najbolje da se zatvori u svoju kutiju cipela i, iz sigurnosnih razloga, ne izlazi iz nje do daljnjega. „Goli otok“ također je jedna slika jednoga vremena u kojemu se moglo slobodno progovoriti o nekim drugim vremenima, puna je energije, prkosa i pankerskoga bijesa kojega Paraf s jednakom žestinom i danas izvodi. Aranžerski više je nego odlično napravljena s pratećim vokalima koji u jednom momentu idu gotovo 'u suho' da bi se već u drugom trenutku ponovno vratili u izvornu žestinu. Posljednja pjesma Valterovog seta bila je njihov vrhunski hit „Narodna pjesma“. I ona je je ponovno doživjela malu preinaku u tekstu, s obzirom da je riječ „milicija“ promijenjena u „policija“. Potom, Valter se zahvalio publici i najavio pjevačicu Vim Colu, a koncert je pjesmom „Ružan san“ krenuo u jednu njihovu drugu, jednako dobru, ali mračniju sferu.
Gitaru je preuzeo Deni Šesnić, a u nekim momentima glasnije se čuo i prateći vokal Ive Močibob. Pavica iliti Vim Cola, ima čaroban alt koji podsjeća na zlatno doba Velvet Undergrounda dok je s njima pjevala Nico. Većina pjesama koje su izveli bile su s albuma „Izleti“, dakle onog njihovog drugog studijskog, koji je vjerojatno svojedobno nemalo iznenadio staru Parafovu publiku ponajviše zbog promjene vokala, ali i stila. „Želim biti vojnik“ odlična je pjesma, Pavičin i Ivin vokali u kombinaciji su fantastični i opet ću spomenuti kako mi se čini da je šteta što ova pjesma nije prekinula prvi dio Valterovoga seta. „Nestašni đački izleti“ svojom su atmosferom prava darkerska pjesma: efektan bas Zdravka Čabrijana, ženski vokali, pomalo psihodelične klavijature Raoula Varljena i gitare koje u svakom momentu znaju što rade, ostavile su svakako upečatljiv dojam na publiku. Slično je i s pjesmom „Pobunom bubuljica“ sa svojim zaraznim gitarističkim riffom kojega je tako vješto ritmički protkala uvježbana ritam sekcija. „Fini dečko“ čaroban je bonus s vinilnog reizdanja „Izleta“. Uživo, odsviran je brzo, temperamentno i žestoko i pun je pogodak ovoga koncerta pa i albuma, kao i pjesma „Javna kupatila“, njihov stari poznati hit, s melodičnim klavijaturama u stilu osamdesetih, kojega je riječka publika prihvatila više nego dobro.
Završna pjesma „Kad se oglasi“ bila je šećer za kraj i očekivano je bilo čuti kako publika viče „Hoćemo još!“, no ne zna se je li Paraf nakon toga odsvirao koji bis, jer na CD-u nakon koncerta slijede tri nove studijske snimke. Pjesme se zovu: „Bez lica“, „Novi Berlin“ i „Dosta!“ a snimljene su u razdoblju od 2019. do 2021. godine. Svaka od njih bolja je od većine pjesama koje nam može ponuditi današnja šarena lepeza novih, ali mahom prosječnih bendova. Ipak, možda među njima najbolja mi je pjesma „Novi Berlin“, jer je aranžmanom i melodijski izuzetno upečatljiva. „Dosta!“ u sebi sadrži onaj mladenački prkos koji osvaja na prvu, a premda Vim Cola i u ovoj pjesmi pjeva vodeći vokal u jednom se trenutku sasvim jasno čuje i Valtera.
Studijske snimke pridodane su ovome CD-u kao bonus, pa je tim više, ovaj CD postao svakako još vrjedniji. I da, ono što je zamjetno, nove pjesme savršeno su se uklopile u postojeći materijal te su ujedno jođ jedan dokaz svevremenosti ovoga sastava koji nam, očito, još ima štošta toga novoga ponuditi. Zanimljiv je to kraj jednog isto tako zanimljivoga CD-a koji nam ostavlja tek jedan upitnik u zraku nakon onoga „Dosta!“. Naime, čega nam je u stvari dosta? Situacije u društvu možda da, ali Parafa definitivno ne, jer nakon ovoga CD-a lako je zaključiti da je Paraf aktualniji i jači nego ikad i da nam neće nikada dosaditi. A ukoliko netko misli da je možda trebao biti drugi redoslijed pjesama na ovome CD-u, većina playera ima onu opciju „random“.
Ivan Dukić
« Izleti 
