It's Never Been Like That

Review

Pop benovi su sretni svi na isti način, da se parafrazira početak Ane Karenjine. Tako i ovaj francuski pop bendić značajan samo po tome što su kolegama iz Air pjevali back vokale na jednoj stvari, a frontman Thomas Mars navodno mrči Sofiu Coppolu, starog Coppole kćer.

Ako se u jednadžbu uvede i činjenica da su Air radili soundtrack od Sofijinog filma Samoubojstva nevinih ili Virgin Suicides dok su Daft Punk par blokova dalje mrvili hašiš i razmatali rizle. Primjećuje li tko incestuoznost francuske scene?

Ostala trojica iz sastava očito ne mrče nikog poznatog bez obzira na spol no svejedno im valja spomenuti cijenjena imena. Dakle, Phoenix su Deck D'Arcy na basu, gitari i klavijaturama, Laurent Brancowitz na gitari te Christian Mazzalai na drugoj gitari. Mars samo pjeva, a ovo im je treći dugosvirajući uradak, da se opet citira Zlatko Gall, a zvukom se ne razlikuju previše od, recimo The Feeling što će reći puno ljepljivih melodija i lako pamtljivih refrena u deset kompozicija ukupnog trajanja od 36 minuta što je vrlo pank minutaža i kako se čini, u zadnje vrijeme trend među izvođačima.

Reklo bi se «vokalno-instrumentalna jezgrovitost», ja bih rekao «pritisak izdavačkih kuća da se što prije proizvod izbaci na tržište». Točno, «proizvod» a ne «album» jer se na tržište Sjedinjenih Američkih Država godišnje izbaci 30 tisuća diskova kroz 5 major distributera. Osamdeset i dva albuma dnevno i tu Phoenix pluta zlatnom i blijedom i sivom sredinom na audio trajektu zvanom USS. Dobar (3).

 

Antonio Hadrović