Review
Ako misliš napraviti karijeru u rock cirkusu onda nipošto ne smiješ nastupati pod pravim imenom: James Jewel Ostenburg. Teško je za izgovoriti, a kamoli zapamtiti.
Stoga to skratiš na pamtljivi avatar – Iggy Pop, (nakon što si zakonski promjenio obitelj) i tako postaješ prepoznat cijelom svijetu, ipak, uz paprenu cijenu bolnih odricanja i rezova.
Rođen 1947. godine, kao i mnogi drugi glazbenici počeo je s bluesom (svirao je s Samom Layom, bubnjarem Paula Buttefielda). Vraća se u Detroit s bezumnom idejom – oformio je Stoogese gdje je preuzeo ulogu pjevača, akrobate i katalizatora za svaku ukazanu im priliku kroz sasvim otkačene i neortodoksne scenske prikaze (povraćao je po pozornici, mnogo puta je „popio“ batine, izvodio je felatio s publikom. Strugavši po dnu izopačenosti ipak je Stoogesima osigurao nečuvenu slavu. Angažirani od tvrtke Elektra Records (kao i još jedni otkačenjaci, također rodonačelnici punka – MC 5) produciranja prvog albuma uhvatio se glavom i bradom John Cale.
I tako je nastala preteča punk rocka, sedam godina ispred svog vremena.
Bila je to snimka za snimkom banalnog, totalno glupog rock n' rolla s uvijek tri ista akorda (poznato vam je, zar ne?).
Zbog (očekivanih) problema s konzumacijom opijata i stalno prezentirane ludosti u neograničenim količinama, Stoogesi su se jednostavno rasplinuli, Iggy se posvećuje vrtlarstvu, golfu, šuljajući se ulicama sve dok ga David Bowie zajedno s gitaristom Stoogesa nije dovukao u Englesku.
Uz Bowijeve napore uspostavljanja bilo kakve kontrole snimljen je album „Row Power“, „teškometalni piece de resistence“, malo remek-djelo, dragulj u kruni.
Ni taj zanos nije dugo trajao, Iggy je postajao sve luđi i luđi, skitajući se besciljno po Los Angelesu. Je li se to ludilo moglo smatrati snom onoga tko je budan, zna samo Iggy.
I opet na scenu nastupa Bowie, izvlači ga iz umobolnice te dokazuje da je prepoznao kada je led pod Iggyjem počeo opasno pucati.
Nakon teških porođajnih muka 1997. godine nastaje „The Idiot“, nakon kojeg je Iggyjev ugled superiorno rastao na brzo rastućoj britanskoj novovalnoj sceni.
Nakon "dajđestirane" verzije života i karijere, života koji je za Iggyja predstavljao školu teških udaraca - „momak“ (bolje rečeno djedica) bez majice dogurao je do 19-tog albuma u solo karijeri na kojem su mu reprezentativnu glazbenu pratnju osigurali Chad Smith (RHCP); Duff McKagan (Guns N' Roses); Stone Gossard (Pearl Jam); Travis Barker (Blink 182); Dave Navarro (ex RHCP) te pokojn Taylor Hakwins (Foo Figters). Prva liga glazbenika za koju mi se čini da im je ovo bila prvorazredna zabava koju su odsvirali bez napora, ali sa srcem – nedvojbeni je dokaz da Iggy nije želio preuzeti nikakav rizik, izići iz svoje zone komfora. Korak po korak, svojom pozitivinom energijom, ozračen optimizmom, na gotovo primarnoj razini složio je 11 novih pjesama u kojima nije ni za trenutak gasio svoj turbo motor, koji iza sebe ostavlja nostalgične sepijske oblake. Patentirana formula bez novih akorda uz poznate mentalne mape u slučaju Iggyja nikad ne zastarjeva.
Ukratko, novi album nanovo postavlja isto pitanje: Je li to novi ili revitalizirani stari album?
Konzistentno se držeći za kormilo (uz par ogleda u različitim „stilskim vježbama“) kojim uspješno navigaje već 50 godina, Iggy nema opravdanog razloga za uvođenje nove glazbene monete u svoj život, što i konzumentima njegove glazbe uveliko olakšava život. A ta moneta, sirovi, jednostavni rock n' roll pun nesputane punk energije u šestoj brzini nas poziva na strmoglavu i uzbudljivu vožnju koja će prisutni adrenalin siguran sam povećati na n-tu potenciju u živim nastupima. A to bi se moglo ostvariti već u srpnju (kada bi trebao po nekim izvorima) svirati s RHCP na bečkom koncertu.
Naslov albuma preuzet je iz stihova: “Every loser needs a bit of joy“ iz jedne od pjesama s albuma – „Comments“.
Vožnja po Iggyjevom glazbenom Jurassic parkom (misleći pri tome na većim djelom zastupljen metuzalemski rock n' roll) ima sinusoidno kretanje od adrenalinskih peakova do smirenijih trenutaka. Tako nam ovaj vitalni 75 godišnjak, doduše nešto omekšalog torza, energično bez zadržavanja poručuje: „Fuck the Regency“; isporučujući pri tome prave glazbene rafale; jer dok je nekim mlađim kolegama problem ustati se iz kreveta, Iggy u punom galopu neumorno jezdi glazbenim prostranstvima.
Prostranstvima u kojima je nedvojbeni kraljevski gambit dvojac „Frenzy“ i „All the Way Down“. Sličnih pjesama Iggy je napisao na tone, no ovaj dvojac kao da ima nove živote.
U laganijim pjesmama Iggy je drastično snizio svoj glasovni registar, „Morning Show“ kao da je snimljen u podrumu, a u „The News for Andy“ njegov narativni vokal asocira na Cohenov.
Očiti hommage svom dobročinitelju, spasitelju i velikom prijatelju, Davidu Bowieu, atmosferom, pa čak i vokalom, Iggy se odužio u sasvim pristojnoj baladi „Strung Out Johnny“.
„Modern Day Ripoff“, kao i „Neo Punk“ zabavne su, ali ne profanirane posvete Stoogesima (uostalom, zašto zaboraviti svoje početke, svoj provjereni kamen temeljac) s primjerenom dozom melankolije na neka prošla svešena vremena.
Pomalo nas napuštaju posljednji glazbeni Mohikanci, otišao je Jeff Beck, malo njih je ostalo: Neil Young, Keith Richards, Mick Jagger, Paul Simon, Bob Dylan, Ozzy Osbourne i naravno, neuništivi Iggy.
Zato s guštom treba poslušati ovaj album.
Đorđe Škarica
/
« Free 
