facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Slipway Fires

Bookmark

Data

Released Studeni 2008
Format Albumi
Vrsta Indie rock
Dodano Petak, 07 Listopad 2011
Žanr Indie Rock
Broj diskova 1
Edition date 2008
Država Velika Britanija
Etiketa Mercury / Aquarius Records
Tags

Review

 

Nekad su Razorlight obećavali mnogo, kao što i gotovo svaki imalo razvikaniji indie bend obećava. Danas imamo samo ego frontmena, Johnnyja Borrella. U duhu svoje taštine na fotografijama nosi biserne narukvice. Da se ne bi slučajno zaboravilo, napomenuo je i da su Razorlight omiljeni bend Velike Britanije, a se ne bi zaboravilo da je to prije svega njegova zasluga, sebe je proglasio reinkarnacijom Boba Dylana. Takvim riječima je samo privukao mase mladih kojima samo treba prikazati lažnu dominantnu figuru i svi će pasti na koljena. Kad Borrellu već ide tako kako mu ide, koga bi trebalo biti briga za glazbu.
 
Velike apetite Razorlight potvrđuju prvom pjesmom Wire To Wire. Redatelj spota je Stephen Frears, dvaput nominiran za Oscara, a negdje od sredine pjesme power popu većinom odrađenom na klaviru se pridružuje zbor. Bez neke veće funkcije, no nije li lijepo reći da ste pjevali sa zborom? Melodični Hostage of Love bi mogao dovesti Razorlight ponovno na vrhove otočkih top lista kao i jednostavno hitoidni You and The Rest.
 
I nakon tog slijedi debakl. Zove se Tabloid Lover i da glazba ima svoju kanalizaciju, ovakvim pjesmama bi bila popločena. Glam pop u najgorim trenucima koji pjeva o klincima koji svi izgledaju jednako i slušaju isto. I slušaju Razorlight, napomenuo bih. Ništa bolja nije ni Burbery Blue Eyes, koja govori o Borrellovom divljem životu. Borrell svoju autobiografiju nudi u osrednjoj Noth London Trash, a da se slučajno ne bi prošao kraj ovog albuma, a da Borrell nije rekao nešto o sebi, tu je završetak The House gdje Borrell nad klavirom patetizira o svom pokojnom ocu. Od sve te egomanije spašavaju lagana 60 Thompson i poprilično dobar blues Stinger, no sve je to daleko od onoga što biste očekivali od Razorlighta kad već toliko pričaju o sebi.
 
Razorlight bi se trebali zvati Johnny Borrell"s band, ili The Borrell Planet ili The Best A Band Can Give: Brought To You By Johnny Borrell. To bi najbolje prikazalo realno stanje stvari. Ako već žele neku kvalitetu, neka se riješe Johnnyja Barrella, na Blood For Wild Blood pokazuje da i nije toliko dobar vokal, no on će se sa svojim kilometarskim egom već snaći. Ovako, bar na ovom albumu, i u svojim najboljim trenucima Razorlight su prenapuhani, a preprosječni.
 
Ivan Glazer
Hits 681

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42