facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Svi 2019
Format Albumi
Vrsta Jazz
Dodano Četvrtak, 31 Listopad 2019
Žanr Jazz
Broj diskova 2
Edition date Svi 2019
Država Hrvatska
Etiketa Pass the Hat Records
Tags

Review

Umjetnost bez predumišljaja

Jedno od najčešćih pitanja poslije mnogobrojnih nastupa kvarteta Reel Problems bilo je: “Kad ćete konačno objaviti diskografsko izdanje?” Nestrpljenju nije bilo kraja, a obožavatelji su radili takav pritisak da su dečki morali nešto poduzeti. I to brzo, jer kvartet je u kratkom vremenu postigao status kultnog banda. Tenor saksofonist Mario Bočić, trombonist Luka Žužić, kontrabasist Ivar Roban Križić i bubnjar Kruno Levačić našli su se u neobranom grožđu, ali znali su da treba sačekati pravi trenutak. Konačno, i taj dan je došao! Aleluja! Diskografska kuća Pass the Hat Records objavila je dvostruki LP “A Bag of Problems” koji donosi sedam skladbi - zapravo bolje je reći izvedbi - od kojih četirikoje potpisuju sva četvorica članova, dvije parovi: Levačić i Bočić te Levačić i Žužić, a jednu Roban Križić.

Najmračnije strasti

Važan element njihovih izvedbi je dinamika, postepeno razvijanje izvedbe, kao da slušatelju žele ispričati priču, onako kako su to radili, primjerice, sastavi progresivnog rocka. Za takav pristup najveću krivicu snosi Kruno Levačić koji je pokretačka snaga i najproblematičniji među problematičnima. No, tu svoju stranu - neobuzdanost i hipersenzibilnost - ne bi mogao tako nonšalantno ispoljavati da nije okružen suradnicima koji su u svakom trenutku spremni odgovoriti na izazove kojima ih obasipa, na neprestane promjene, kojima je glazba, kao i njemu, prije svega igra. Iako je godinama gurao u tom smjeru, u ovom je sastavu konačno pronašao glazbenike uz koje se ne treba ustručavati slijediti tijek misli, zapravo uz koje ne treba razmišljati nego samo djelovati. Žužić i Bočić su akademski školovani glazbenici koji su iskustvo stjecali svirajući u HGM jazz orkestru Zagreb, a sad ga produbljuju kao stalni članovi Jazz orkestra HRT-a, ali to nije dovoljno za potpirivanje njihove znatiželje. Zapravo, trebao im je upravo netko poput Levačića, tko će osvijestiti njihove najmračnije strasti i stvoriti uvjete da ih ispolje bez straha, javno. Upravo na taj način realizirali su svoj puni potencijal i zabljesnuli kao nikad do sad. Najmlađi član kvarteta, kontrabasist Ivar Roban Križić, koji je još uvijek student na uglednom Sveučilište za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu, također iskazuje nevjerojatnu širinu, poznavanje tradicije, ali i suvremenih kretanja na glazbenoj sceni te zrelost svojstvenu starijim, iskusnim glazbenicima. Sviračku vještinu bespredmetno je isticati - ona se podrazumijeva. U tom kontekstu svi se predstavljaju kao sjajni improvizatori i skladatelji trenutka, ali i glazbenici koji su svjesni važnosti slušanja, osluškivanja, pronicanja u skrivene poruke, detelje koje čuje samo delikatno, izvježbano uho. Ne bježe oni niti od citata, bez obzira radilo se o jazzu, klasici ili obrednoj glazbi, bez obzira radilo se o frazama ili temama, kao primjerice u izvedbi skladbe “The Beginnings Means Nothing” u kojoj nisu mogli odoljeti poznatom rifu iz bebop teme “Salt Peanuts” na koju su se, prije gotovo osamdeset godina ludo zezali Dizzy Gillespie, Charle Parker i Kenny Clarke. Zapravo, ti navodi javljaju se potpuno spontano, u skladu s netom odsviranim, i zato su uvijek drugi i drukčiji, ali svakako prepoznatljivi.

Poticaj za akciju

Za takav band važan je i zvuk, a oni su ostvarli autentičan zvuk. Zato je posebice važno da on bude primjereno preslikan na diskografsko izdanje. Fascinantan je zvuk na ploči, zapravo produkcija koja nije bila usmjerena na reprodukciju glazbe s ukrašavanjem i popravljanjem, što je u današnje doba postalo uobičajeno, gotovo neizbježno. Naime, producenti Luka Grabušić-Čabo i Petar Milić uspjeli su na ploču prenijeti zvuk i balans kakav on doista jest, kako ga publika čuje u atmosferi kluba. Da, kluba, jer atmosfera prostora, a to je u njihovom slučaju najčešće klub, ključan je pojam kad se radi o glazbi “Problematičara” koji se bave problematikom stvaranja istinske umjetnosti, bez predumišljaja, na licu mjesta, a smjer u kojim često krenu ovisi o trenutnom okružju i reakciji publike. U prisnom, klupskom ugođaju publika postaje još jednim članom banda, ona svojim neposrednim reakcijama izaziva na promjene i razvijanje novih zamisli. Oni to obožavaju, zapravo to im je nasušna potreba, poticaj za akciju. Na takav pristup mogu se odvažiti samo oni koji su potpuno spremni, koji više ne moraju razmišljati o elementarnom, o poštivanju poslulata, o cjelokupnom razvoju, ne samo jazz glazbe koja im je inače jedna od važnih preokupacija, koji su to apsolvirali, imaju u malom prstu, što im pomaže i služi u stvaranju, ali to im ne odvlači pažnju od suštinskog, ne zaokuplja njihove misli tijekom svirke. To je, kao i, primjerice stvaralaštvo Dukea Ellingtona, Charlesa Mingus i Ornettea Colemana, pohranjeno u malom mozgu i izranja spontano, po potrebi. Tako mogu postupati samo oni koji su sposobni misli osloboditi od suvišnog i bez straha upijati nadahnuće trenutka, upotrijebiti to kao element iznenađenja. To je iznimno rizično i ne uspijeva uvijek, ali kad se sve posloži rezultat je maestralan, kao na ovoj ploči.

Baza za ludorije

Jedno od najvažnijh oružja “Problematičnog” kvarteta je komunikacija tijekom nastupa. Ona poprima razne oblike, odvija se kroz kolektivne improvizacije, prema modelu dixielanda, ali također sadržana je u dijalozima u kojima se sukobljavaju razna mišljenja, a očituje se kroz ispoljavanje emocija, od sjete preko melankonije do provala bijesa u žustrim raspravama, ali i podršci koju pružaju jedni drugima. Zato s lakoćom konfrontiraju nježno i grubo, profinjeno i divlje, poznato i nepoznato. Zato je njihova glazba uvijek zagonetna i izazovna, uzbudljiva, potiča na propitivanje, na potragu za odgonetkom, a ona nije za svakoga ista, egzaktna. Da bi ostvarili takav pristup moraju se riješiti ega, prestati razmišljati o tehničkoj provedbi zamisli i usredotočiti se na slušanje, izazivanje, ali uvijek u pravom trenutku, uz neophodno poštivanje sugovornika i prihvaćanje njegovih želja. Uvjerljivost tih rasprava pospješuju intuitivne opaske, kad jedni drugima upadaju u riječ jer unaprijed znaju što će onaj drugi reći. Zato je svaki njihov koncert drukčiji, neponovljiv, izazovan, a nazivi skladbi samo su podsjetnik na ono što se dogodilo u tom trenutku.

Tako je i s ovom pločom koja donosi snimku koncerta što su ga dečki održali 1. ožujka 2018. u Kulturnom centru Mesnička u Zagrebu. “Kod Borka”, kako je prozvan taj centar u kojem glazbeni program vodi naš poznati bubnjar Borko Rupena”, Reel Problemsi su pronašli utočište, sjajnu bazu za svoje igrarije, ludorije, za provedbu svojih nepodopština, znajući da će za nestašluk biti potapšani po ramenu, slavljeni kao idoli novog naraštaja publike. Naime, oni su osvojili publiku, glazbenike i novinare, zapravo sve koji su tek srknuli ili se dobro napili iz njihovog kotla u kojem se uvijek nešto kuha, ispod kojeg se uvijek potpiruje vatrica, u koji se uvijek ubacuju sastojci po nahođenju, bez plana, nikako po prokušanom receptu, makar bio iz bilježnice najcjenjenijeg francuskog chefa.

Not guilty - just beauty

Zato su i koncertnu promociju LP-ja održali u KCM-u, 4. svibnja, uz mnogobrojnu sljedbu, istomišljenike koji ih redovito prate i aktivno sudjeluju u njihovim iscjeliteljskim ritualima. U tim trenucima KCM, a ponekad i Močvara ili neki drugi klub, postaju azilom za komunu “Reel Problems” u kojoj pribježište nalaze kojekavi problematični tipovi u nadi da će doživjeti prosvjetljenje. Upravo je tako, što dokazuju fanatične reakcije publike poslije njihovih koncerata. Ozdravljenja se očituju na fizičkom i psihičkom planu, a neki ne uspijevaju suspregnuti suze dragosnice.

Geslo Reel Problemsa je: “Ne ponovilo se!” Naime, svaki je njihov koncert drukčiji, a svaki je svojom kvalitetom vrijedan objavljivanja. Zato se pitam je li LP idealan format za dokumentiranje glazbe Reel Problemsa. Oni svojom umjetnošću, naime, pokreću potrebu za novim, inovativnim rješenjima u pohrani i prezentaciji glazbe. Dakle, bilo bi dovoljno jedno, ali sveobuhvatno izdanje, neki medij na koji bi bile pohranjene snimke svih njihovih koncerata, a prigodom svakog novog pokretanja snimke korisnicima bi se nudio segment od trenutka gdje su stali, i, naravno, plačali bi po preslušanom. Iako će se svaki audio dokaz, pa i takav, na Vrhovnom sudu ljuljati na klimavim nogama, jer ništa ne može nadomjestiti dokaze prikupljene na poprištu zločina, u klubu gdje vidimo kako se počinitelji preznojavaju, kako jedan drugom upućuju tajne signale, kako gube kontrolu, kako planu u trenu i počinju se međusobno svađati, pa i komunicirati s porotnicima kojima su okruženi, kako porota počne vrištati i čupati kose izazvana provokacijama onih koji sjede, ili stoje, na optuženičkoj klupi. No, zanimljivo je presuda uvijek glasi: “Not guilty - just beauty!”

Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog lista od 19. svibnja 2019.)

Hits 72

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42