Review
Kad netko objavi nov album i nedugo poslije toga se ponovno vrati u studio, izgleda mi kao ono u životu kad zaključaš vrata svoga praznog stana pa se vratiš natrag da bi nešto provjerio: jesi li isključio glačalo, plin ili zatvorio prozor neke sobe jer si pri izlasku iz kuće pogledom u nebo ugledao neki tmuran oblak. Tako se I Remo Drive, alternativni bend, vratio u studio nedugo nakon što su izdali svoj drugi album “Natural, Everyday Degradation”.
Neobičan je početak ove alternativne rock skupine, koja je naziv dobila po Remo, tvornici koja izrađuje bubnjeve. Braća Erik i Stephen Paulson grupu su osnovali u Bloomingtonu u Minnesoti 2013. godine. Snimali su pjesmu po pjesmu i objavljivali ih na svom bandcampu. A onda su nakon nekoliko objavljenih singlova 2017. objavili album prvijenac kojega su vjerojatno više duhovito, nego pretenciozno, nazvali ni manje ni više nego - “Greatest Hits”. Među pjesmama se definitivno isticala lepršavo-sarkastična “Yer Killin’ Me”. Odmah su im zalijepili etiketu pop-punk benda s primjesama tzv. ema, premda mislim da bi ih je stilski već i tada bilo teže odrediti. Ali gordijski čvor je riješen: staviš ih u alternativu i indie i gotovo. Ali već su svojim drugim albumom “Natural, Everyday Degradation” (2019.) napravili zaokret i odmak od onoga što su napravili ranije. Ne voli baš takve stvari ni publika, a ni kritičari. Stoga im je drugi album uglavnom dočekan ‘đonom’ i obasipali ga drvljem i kamenjem (ili barem grančicama I kamenčićima), premda osobno smatram da i taj album ima izuzetno dobrih momenata, primjerice pjesmu “Separate Beds”. Osim toga, pohvalno je spomenuti da je Stephen Paulson na njemu uz bas odsvirao i bubnjeve. Uzalud se Erik Paulson opravdao novinarima da su “glazbeno sazrjeli pa tako onda pronašli i neke druge glazbene smjerove kojima su se odlučili gibati” - ekipa im se uglavnom čudila i zazivala ono staro. Je li zbog toga ili možda zbog viška materijala kojega nisu mogli uklopiti na taj drugi album, tko će ga znati, svakako uskoro su se ponovno vratili u studio i počel raditi.
I tako je pomalo počeo nastajati “A Portrait Of An Ugly Man” u nekom dužem razdoblju prijelaza 2019. na ovu neobičnu 2020. godinu. Od prvog singla "Ode to Joy 2", kojega su dugo pripremali a objavili tek krajem travnja ove godine, zatim "Star Worship" u svibnju, pa na kraju ova dva u lipnju: “A Flower and a Weed" i “Easy as That". U konačnici su objavili svoj treći studijski album pod nazivom “A Portrait of An Ugly Man”.
Nalazimo ovdje deset pjesama koje se opet potpuno razlikuju od onoga što su radili na prethodna dva albuma. Općenito uzevši, zvuk je na ovom albumu čišći u odnosu na prethodnika. Ritmički je zahtjevniji i popunjeniji s ljepšim prijelazima, a mogli bismo reći da osjećamo i neke elemente progresivnog rocka. Prateći vokali su svakako dorađeniji nego ranije, a vodeći vokal je takav kakav je – Erik ne može izvoditi ekshibicije, ali se sasvim solidno kreće u okviru svojih mogućnosti. Vokalno me ponekad podsjeća na Morriseya ili Davida Byrnea. Osobni favoriti su mi “True Romance Lives” i “Ode To Joy 2”, ali i druge pjesme s vremenom sve bolje sjedaju u uho. Ono na čemu će dečki vjerojatno morati s vremenom poraditi, to su tekstovi, koji na trenutke zvuče uistinu prebanalno. Naime, trebalo bi tekstom izraziti neki stav, poslati poneku poruku ili o emocijama progovorit na jedan ponešto kompleksniji način.
Mogli bismo zaključiti, dečki su mladi i ne čudi da vjerojatno još nisu dokraja pronašli glazbeni smjer kojim će se gibati. Potraga za identitetom naslućuje se i samim pogledom na omotnicu. Premda ne vidim u tome traganju ništa loše: istraživanje je dobro u glazbi i svakako je ključ rješenja da ne dosadiš glazbom ni sebi, ni drugima.
Ivan Dukić
