Review
More informacija i noviteta koje nam u golemim količinama donosi doba digitalizacije na krajnje korisnike s druge strane malih i velikih ekrana može utjecati na različite načine. Nastavimo li s ovom analogijom, ono može pojedinca nagoniti da s obale sa zanimanjem proučava zbivanja na pučini ovisno o području osobnog interesa. Može se doimati zastrašujuće u svojoj veličini i mističnosti te na taj način ostavljati nekakav privid isključive negative na korisnika. Neaktivnija će individua najvjerojatnije bezvoljno piljiti u horizont čekajući da mu u vidokrug uđe neki masivni objekt propuštajući pritom sve što se događa oko njega. S druge će strane, izvjestan broj korisnika more pozvati da naprave splav, sjednu u čamac ili nađu neku treću varijantu kako bi isplovili u dinamične vode i sve iskusili iz prve ruke postajući, na taj način, dijelom te svakodnevnice. Audiofili i glazbenici najčešće se odlučuju za prvu ili posljednju opciju. Tako je i zagrebački sastav Robostrop & the CEO uplovio svojim ledolomcem „Samo duboko“ koji je svjetlost dana ugledao na svim digitalnim platformama krajem listopada ove turbulentne 2021. godine.
Robostropi su osnovani 2018. godine te, nakon nekoliko promjena u sastavu, djeluju u kvartetu Stjepan Kulić i Zvonimir Karanušić (gitare), Mislav Gruber (bas gitara) i Ante Lučić (bubnjevi, truba). Njihov je cilj, kako kažu, objedinjenje zapadnjačkog koncepta funka i tradicionalnih melosa u svrhu pronalaska groovea i stvaranja audio podloge dobrog provoda. Prvijenac „Samo duboko“ snimili su u zagrebačkom Penthouse studiju, a produkciju potpisuje Toni Tkalec, gitarist grupe Pavel. Album otvara naslovna stvar, ujedno i prvi singl te svojim ritmom, dionicama na žičanim instrumentima kao i aranžmanom slušatelja dobro uvodi u ono što slijedi – oko sat vremena većinski instrumentalnih poslastica u kojima je svaki ton pažljivo odabran i podešen od strane izuzetno uigranog sastava u svrhu stvaranja dinamičnog, uhu zanimljivog i ugodnog sadržaja koji slušatelja nagoni da se ljulja u ritmu. Kompozicija pri samom kraju kulminira u groove senzaciju. Već na drugoj stvari „Sava“ imamo priliku čuti i trubu združenu s instrumentima tipičnim za rock glazbu i njene podžanrove. Upravo te Mislavove, Stjepanove i Zvonimirove dionice uz Antinu trubu i bubnjanje utjelovljuju nemiran, no i elegantan tok rijeke iz naslova kompozicije. Pri samom kraju, kako rijeka koja dijeli stari od novog dijela matičnog grada Robostropa nastavlja svojim tokom, urbanu i „underground“ vibru nakratko prekidaju prekrasne i graciozne harme koje Mislav najavljuje bas dionicom nekoliko taktova ranije. Pjesmu zaključuje lajtmotiv rijeke kojim bend pokazuje aranžersku majstoriju znalački začinjenu dinamikom u što će se slušatelj uvjeriti u nebrojeno navrata tijekom preslušavanja ovog albuma. Sljedeća, „Kozari Bronx“, predstavlja odu jednom zagrebačkom naselju i romskim melosima. Kvartet je dograđen Antinom trubom koja u ovoj kompoziciji dolazi do izražaja. Unisona izvedba na više sekvenci uz trubu kao i bas dionice podsjećaju na rad nizozemskog sastava Altin Gün. Zvonimir slušatelja uvodi u narednu skladbu domišljatog naslova „Grieg von Addis Abbaba“. Riječ je o kompoziciji koja sadrži motive orkestralnog dijela „U dvoru planinskog kralja“ Edvarda Griega isprepletene funky dionicama. Ova je smjesa zapaprena pravom količinom mješavine bluesa s prijeloma šezdesetih na sedamdesete godine dvadesetoga stoljeća i gotovo pa „stoner“ elementima na Stjepanovoj solo dionici s „fuzzy“ efektom za gitaru. „Besa“, u prijevodu s albanskog jezika „čast“, počinje harmama na gitarama nakon kojih se Mislav na basu postupno ubacuje i Ante gradira dinamiku te tonove svog bubnjanja dovodeći stvar do kulminacije koja se prekida dinamičkim stankama u svrhu stvaranja prostora za novu sekvencu inspiriranu ljestvicama korištenim u albanskoj tradicionalnoj glazbi.
Da postoje iznimke koje potvrđuju pravilo dokazuju naredne dvije stvari „Ti Dam“ i „Alija Sirotanović“, jedine na ovom studijskom izdanju na kojima možemo čuti vokale. Prva je „funky zezalica“ pamtljivih stihova koje razdragana publika bez iznimaka pjeva zajedno s dečkima prilikom njihovih izvedbi uživo, a potonja sadrži jednu jedinu riječ: „Alija“, ali zato je prava instrumentalna poslastica. Vokale su otpjevali svi članovi harmama dodjeljujući svojim vokalima ulogu petog instrumenta, kako se vokal i treba doživljavati. Naslovni junak pjesme „Alija Sirotanović“ smatran je herojem i legendom radničke klase s ovih prostora te analogiju s Alijinim neumornim rudarenjem možemo i trebamo sagledati u kontekstu ove glazbene cjeline koja se vješto, strpljivo i marljivo stvarala nekoliko godina. „Efendifunk“ ponovo pokazuje moć dinamičkih stanki, „Put svile“ kao i karavanski putevi iz naslova spaja zvuk istoka i zapada te je u njoj još jednom fokus na unisono odsviranim lajtmotivima iz kompozicije kao i na već izuzetno puno puta spominjanoj dinamici. Posljednja „Funky Dream“ cjelinu zaključuje na sretnu notu, a opet, kako bi se prevelo s anglosaksonskih jezika, uz prasak.
Svaki od članova ponaosob ističe se svojom vještinom i virtuoznošću u toj mjeri da je nemoguće izdvojiti pojedinca od ostalih. Mislavove melodijske bas dionice su jednom riječju fantastične. Ante je glazbenik koji zaista koristi svoj bubanj kao instrument na kojemu je moguće proizvesti različite tonove što on zaista i jest, a ne samo kao udaraljku tako da ritam sekcija čini čvrsti, ali i kompleksan kostur kompozicija. Gitaristički dvojac koji čine Stjepan i Zvonimir jedan drugome konstantno predaju štafetu tzv. glavne gitare te se na taj način ograđuju od te uloge. Svaki od njih doprinosi svojim stilom, ali i postavom zvuka koja, iako je slična, nije identična što također značajno utječe na cjelokupni doživljaj dionica u uhu slušatelja. Kompozicije kao i sam opus Robostropa karakteriziraju harmonizacije u orijentalnim ljestvicama, funky ugođaj te unisona izvedba. U zvuku benda kriju se raznovrsni utjecaji koje je na prvu teško i smjestiti u istu rečenicu poput, primjerice, spomenutih tradicionalnih orijentalnih napjeva, Altina Güna, Donalda Byrda, Funkadelica i Parliamenta, klasične glazbe, bluesa u stilu Jimija Hendrixa i brojnih drugih. Ovaj album zaista sadrži ponešto za svakoga bez obzira na životnu pozadinu i glazbene preference slušatelja. Činjenica da je „Samo duboko“ u Penthouse studiju snimljen uživo u samo dvije sesije pokazuje uvježbanost i međusobno glazbeno razumijevanje kao i umijeće članova. Jedan od razloga zašto su dečki snimali album uživo zasigurno je emocija i energija koje prenose publici (a, nedvojbeno, i međusobno) tijekom svojih koncerata i to je cjelokupno iskustvo toliko posebno da ga je teško opisati riječima. Ukoliko okolnosti dozvole, Robostropi bi ovaj album trebali predstavljati i izvan naših granica te im od srca želimo da se to i ostvari kao i puno sreće u nastavku karijere.
Juraj Dukić Hrvoić
