A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | The Ghost Of Tom Joad | 4:23 | ||||
2 | Straight Time | 3:25 | ||||
3 | Highway 29 | 3:39 | ||||
4 | Youngstown | 3:52 | ||||
5 | Sinaloa Cowboys | 3:51 | ||||
6 | The Line | 5:14 | ||||
7 | Balboa Park | 3:19 | ||||
8 | Dry Lightning | 3:30 | ||||
9 | The New Timer | 5:45 | ||||
10 | Across The Border | 5:24 | ||||
11 | Galveston Bay | 5:04 | ||||
12 | My Best Was Never Good Enough | 2:00 |
Nakon ponovnog okupljanja društva iz E Street Band početkom 1995. i snimanja nekoliko pjesama za popunjenje slabašne kompilacije "Greatest Hits", činilo se da bi Bruce Springsteen mogao reanimirati bendovski angažman kakvim je žario i palio tijekom prvog desetljeća svoga rada. Veliki uspjeh pjesme "Street of Philadelphia", a potom i "Secret Garden" (obje završile na soundtrackovima, prva na "Philadelphia", a druga na "Jerry Maguire") nudio je novi potisak kakav je nedostajao nakon ipak tek polovično uspjelih, više osobnih albuma "Human Touch" i "Lucky Town", ali već se u novim snimkama s bendom – "This Hard Land" i "Blood Brothers" – neopravdano zapostavljenim od strane tadašnje kritike, dalo osjetiti da nema injekcije za baš takav polet. A Springsteen nikada nije bio netko tko će posegnuti za umjetnim stimulansima, čak ni u prenesenom značenju...
Ipak, nova je kreativna iskra bila zapaljena i u polugodišnjoj okupaciji kućnog studija u Los Angelesu Springsteen je iznjedrio novi album. Nisam samo siguran koliko je njih tom sredinom devedesetih, uslijed Clintonove ere i nekih, makar umjetnih nacionalnih zamaha i očekivanja, očekivalo nastavak – "Nebraske". A "Ghost of Tom Joad" upravo je tako zazvučao, tim plućima diše i tom emocionalnom patinom miriše – novih dvanaest pjesama prigušene, akustične atmosfere zagrabilo je u društveno-gospodarsko tkivo Amerike baš tamo gdje je "rođak"-prethodnik zastao trinaest godina ranije.
Kroz prizmu ili tražeći duha Steinbeckova lika iz klasika "Plodovi gnjeva", odnosno, iz jednako upečatljivog istoimenog filma velikog Johna Forda, Springsteen se usredotočio na priče, možda više nego ikada dotada. "The Ghost of Tom Joad" zbirka je pjesama u riječima, a tek onda u glazbi; sve je tu podređeno riječima i sve se oko njih okreće i omata, a kroz te nove – i, u mnogočemu, stare – priče Boss želi ponovno skrenuti pozornost na ono što njemu samome nikada – bar sudeći prema stalnim motivima u pjesmama – nije bježalo iz fokusa – na cijenu napretka za tek neke, na nuspojave tog tobožnjeg napretka u jednom sve širem polusvijetu sudbina s margine, na životne priče koje statistički pripadaju većini ali ih to ne čini uistinu vidljivima manjini koja se na njihovim ramenima i plećima penje na ona vidljivija, kamerama i reflektorima draža mjesta.
A arhipelag kojeg Springsteen upotpunjuje sablastima i izbljedjelim sjenama iz Steinbeckova romana, ali i iz glazbeno-pjesničke tradicije Woodyja Guthrieja, uglavnom se zrcali na oštrozubom suncu američko-meksičke granice, gledan pretežno s one strane odakle se južna Kalifornija čini obećanom zemljom, a nada postaje nužnost, borba za goli opstanak. Gradeći te svoje slike jezivo uvjerljivim, iskrenim suosjećanjem natopljenim vokalom, na gotovo statičnoj glazbenoj pozadini te sugestivnim draguljima poput naslovne pjesme ili do detalja prodiruće "Balboa Park", u samoj završnici albuma Springsteen zapravo doseže vrhunac zbirke: "Across the Border" tek nakon prethodnih pjesama zvuči uistinu upečatljivo, dok se njihovo breme obrušava na nju i njezine likove, dok "Galveston Bay" odmah poslije nje daje napokon konkretan prostor iskrenoj nadi. Kad meksička obitelj iz prve pjesme zavapi "Jer što smo bez nade u srcima da ćemo jednoga dana i mi piti s Božjeg blagoslovljenog izvora?", iz njih govori nada, da, ali i očaj koji tjera s vlastita ognjišta, a taj sraz posebno tragično djeluje kad se dovede u korelaciju s bezizlaznim krizama iz prethodnih pjesama. No, Bruce Springsteen nije ni estradni demagog ni pozerski traumatolog, njegovi likovi nisu pijuni na kakvoj pozornici sklepanoj za tuđeg očaja žednu publiku i salonske ljevičare koji u skupim tenisicama i danas s pametnim mobitelima raspredaju o teoretskoj pravdi za sve, pa niti sve te priče nisu tu samo priča radi – kad u "Galveston Bay" veteran i novopečeni KKK-ovac u presudnom trenutku odluči ne zapečatiti sudbinu doseljenika iz Vijetnama i umjesto toga pođe doma poljubiti ženu te isplovi u lov na škampe, dobivamo, bar za ovu prigodu, najljepšu moguću viziju nade, najljepšu jer je jezivo realistična i u dramatici minimalistična, najljepšu i jer, osvrnemo li se na Bossov opus i sve što je zagovarao, reflektira gotovo sve što njezin autor jest, odnosno, baš ono zašto je velik i zašto je – malen. Pretpostavljam da možete pogoditi u kojim relacijama navodim te atribute...
Album ipak završava s jednom drugom pjesmom, minijaturom "My Best Was Never Good Enough" čiji stih "Ako ti Bog nije dao ništa osim limuna, napravi onda limunadu" zajedno s cijelom atmosferom pjesme zaokružuje mrak koji nije bez pukotina kroz koje, kao u prekrasnom Cohenovom stihu, prodire svjetlost. "The Ghost of Tom Joad" je dotad a i dosad "najdokumentarističniji" Springsteen; to je još prigušenija "Nebraska", iako ovdje s njim sporadično svira i bend; sumoran pogled iz vlastite ugodne i tople svakodnevice, ali nikako bez nade i suosjećanja, bez kojih nema iskrene ljudskosti ni otkupljenja. To čovjek ovakva kova i odgoja vrlo dobro zna i ne miješa grizodušje s boli, lekciju s ispruženom rukom ili sol kako je spominju Evanđelja s porukama s boca u trgovačkom centru.
Toni Matošin
« Lucky Town | Bruce Springsteen Albumi Kronologija | The Rising » |