Spaceflowers

Review

Psihodelično iskustvo je prije svega sintetičke naravi, dolazi u ritmičnim naletima prije finalnog „kozmičkog“ iskustva u kojem se gubi pojam o vremenu, prostoru, realnosti, ujedno i o sebi. Hipi pokret u kojem su LSD, meskalin i slične droge konzumirane umjesto unosa hrane bio je izvorni inicijator takvih stanja čiji je jedan od derivata rezultirao psihodeličnom glazbom, sa uglavnom maglovito primjerenim sadržajem . Kombinaciju grčkih riječi psiha i delos među prvima su u glazbi promovirali Jefferson Airplane kao nacionalni predvodnici novonastale politizirano-omamljene svijesti američke omladine („White Rabbit“, pjesma koja je inspirirala Lewisa Carrola), kasnije su se u to upustili Rolling Stonesi („Their Satanic Majesty“ bio je opijen kvazimističnim ukrasima), a čak su i The Beatles koketirali s takvim iskustvima („Lucy In The Sky With Diamonds“), da bi se na prvo mjesto takvog izričaja nepodjeljeno popeli doajeni psihodelične misterije, vizionari međuplanetarnog misticizma, privatnih mitologija - Syd Barrett i Pink Floyd („UmmaGumma).

Nastavak tradicije njegovanja psihodelije (danas još zvane space rock), ujedno i predmet naše recenzije pripao je njemačkom trojcu kojeg smatraju (vjerojatno s opravdanim razlogom) jednim od ponajboljih europskih psihodeličnih bendova. Oni su Spacelords, dolaze iz Reutlingena, imenom i prezimenom: Matthias Wettstein na gitari; Marcus Schnitzler na bubnjevima i Ekhard Kazmaer na basu.

Ono u čemu Spacelords uspjevaju prvenstveno je čvrsto građenje strukture njihovih dugometražnih uradaka u kojima dominiraju olujni ritmovi i melodije, kao i inzistiranje na poštivanju vlastitog traga. Njihove lebdeće, duge instrumentalne improvizacije sasvim su razumljiva glazbena štiva puna smislenih trenutaka. Sadržajno su ispunjene potrebnom energijom (očito su redoviti konzumenti Red Bulla) koja se gradi se oko uvjerljivih i žestokih gitarskih riffova uz postojanu podršku učinkovitog, ne pretjerano uzbudljivog bubnjanja i zaista masnog basa, ukratko Spacelords pokazuju mnogo instrumentalne spretnosti uz pravi, odlučan pristup „iz sve snage“. Njihov audioekspresionizam nije šarena tapiserija hibridnih utjecaja, isprazne razvučenosti i sinemaskopskih aranžmana, niti je to instrumentalna orgija bez glave i repa poput „Aoxomoxoa“ Grateful Deada, ali ipak nije dostigla vrhunce psihodelije („Carefull With The Axe, Augene“ ili „Astronomy Domine“).

Vrijedi poslušati.

Đorđe Škarica