Apneja

Review

Izgleda da je u današnje vrijeme turizam ne samo kod nas već i u svijetu raširena pojava pa tako pronalazimo i više grupa ovakva naziva: Turiste iz Beograda, neki hip hop bend iz Helsinkija i pop-rock grupu iz Rijeke. Postojali su i oni The Tourists, power pop i new wave bend iz Londona s druge polovice sedamdesetih u kojima su svirali Annie Lenox i Dave Stewart prije nego što su osnovali Eurythmics.

Osim grupe iz Rijeke nitko od navedenih nije tema osvrta, pa ćemo se usredotočiti na ovaj riječki bend, kao da su prvi i jedini takvoga naziva na svijetu. „Apneja“ im je treći studijski album, jer su nakon prvijenca „Human_esque“ (2017.) objavili i drugi pod nazivom „Revolución“. Oba su prožeta zvukom osamdesetih i devedesetih. Bend čine Vlado Simcich Vava, gitarist koji je ujedno i autor pjesama, Bobo Grujičić na bubnjevima i basist Sergej Hofman te vokalistica Iva Močibob. O prvome se nije pisalo na stranicama ovoga portala, drugi je ocijenjen prolazno, onako, rekli bi govornici engleskoga područja 'nice try', a recenzent našega portala mu priznaje „sviračku korektnost“, ali ujedno kaže da je „ambalaža bez pravog sadržaja, zbirka pjesama u potrazi za pravom pjesmom“ te je izrazio nadu da je album vjerojatno „odgoda iskreno snažne glazbe kakvu ova ekipa, uz autorsku injekciju 'sa strane' - može isporučiti“.

Materijal za novi album nastao je u novo, pandemijsko doba kada je tijekom Covida i lock-downa vrijeme stalo i kad su ljudi u svojim domovima imali više nego dovoljno vremena za individualna i sveopća preispitivanja. Odatle im je valjda i naslov „Apneja“ kojega možemo protumačiti kao recimo „dobrovoljni ili nečim prouzročeni prestanak disanja“, no s obzirom da riječi često imaju i ono drugo značenje u ovom slučaju moglo bi to biti i ono sportsko „ronjenje na dah (bez boce s kisikom)“. Kako bilo, na albumu je devet pjesama, od kojih je osam Vavinih, autorskih uradaka. Onu autorsku, vanjsku, injekciju dali su im EKV kroz pjesmu „Radostan dan“, koja nas u nekom momentu sjetno podsjeća na zlatna vremena jednog od (ako ne i) ponajboljih bendova ovih prostora. Naravno, pitanje je koliko se ova pjesma uklapa u prosjek ostalih pjesama na ovom albumu, s obzirom da svojom kvalitetom a i sadržajem definitivno od njih odskače. Jer, ostale su, ruku na srce, jedan sasvim običan prosjek. Tehnički gledano, odrađene su sasvim dobro: svaka od njih ima početak i kraj, aranžerski su napravljene suvislo i odsvirane više nego korektno, ali nema ovdje hita koji bi nam se zalijepio za leđa, čak ni onog što bi nas u bilo kojem smislu emotivnom, tekstualnom ili instrumentalno ostavilo bez daha. Od prve pjesme „Nisam sama“ koja zvuči kao srcedrapateljna patetika koja bi lako mogla poslužiti kao podložak za neki novi „The Voice“, preko nešto življe i u početku gitaristički nešto zahtjevnije „Zeitgeist“ koja bi uz malo više ritam mašina glatko prošla kao neka pjesma „E. T. – a“ ili drugih dance zvijezda i u nekoj drugoj konstelaciji istih možda ostala i zamijećena , pa do „Porušenih zvijezda“ koje sadrže nešto više tegobnijeg sounda ali vokalno i dalje podsjećaju na onu našu Kasandru koja je, podsjetimo se, imala fantastičan vokal ali joj se sreća pri ponudi pjesama nekako baš i nije nasmiješila. U disko ritmu je i iduća pjesma „Rekvijem za san“ i logično je da mi budi iste asocijacije. Jedino što mi u ovoj pjesmi zvuči zanimljivo je solo gitara koja upućuje na činjenicu da je u rukama pravoga čovjeka koji znači što s gitarom treba činiti. Da ne postoji onaj prijelaz na CD playeru koji označava da je počela druga pjesma, teško da bismo razaznali radi li se o nekoj novoj pjesmi, ali da, na sredini smo njihova trećeg albuma s pjesmom „Obasjani“.

Priznajem, dosta mi dobro zvuči pjesma „Tigar od papira“, jer je instrumentalno moćna i ima potencijala, iako me bas neodoljivo podsjeća na Baretov „Skarabej Gogo“, ima zanimljivih ritmičkih rješenja pa i pratećih vokala, ali nažalost, to je tek jedna od pjesama na albumu. Nakon toga slijedi „Radostan dan“, pjesma koja je u predlošku već zamišljena kreativno i, kao što sam već rekao, ostavlja prostora za sve moguće varijante tako da jednostavno ne može ispasti loše. U izvedbi Turista zvuči svježe i dobro: s odličnim gitarom, nizom kreativnih ritmičkih rješenja i sigurnim vokalom. Nakon toga slijedi „Kada jednom“ u kojoj gostuje Rilit. Naravno, pjesma odudara od preostalih, jer ipak je ovdje dodatni muški vokal. Pjesma je dobra, daleko od savršenstva, ali razbija monotoniju, a ono što je dodatno podiže na višu razinu je interesantan Vavin solo. Na kraju CD-a nalazi se pjesma brojčanog naslova „31221“ koja nam nudi kvalitetnu improvizaciju gitare i klavijatura i lijepo zatvara jedan prosječan i nedorečeni album.

Sveukupno gledajući, koliko se bend pomakao od prethodne recenzije, nije teško zaključiti. Izgleda da ipak nije dovoljno da neki CD nose dvije ili tri pjesme, od kojih je jedna obrada nekoga vrhunskog klasika. I dalje, nema autorske suradnje s drugim bendovima, bend je stilski nedefiniran i zaglavio u jazu oponašanja sounda osamdesetih i atmosfere disko sjete devedesetih te pluta između vlastitih (velikih) mogućnosti i potrebe za drugim autorima koji bi im definitivno ponudili neki kreativniji predložak. Ukratko, Turisti se gibaju svojim putem polako, turistički, kao puž s kućicom na leđima, a mi im tijekom toga puta, ispunjeni velikim očekivanjima, iz petnih žila i dobronamjerno, želimo svako dobro i da što prije dospiju na svoje konačno odredište. A o rezultatima ćemo tada s veseljem pozitivno i nadasve nadahnuto pisati. I jedva čekamo.

Ivan Dukić