Review
„Finili su Mare bali“- još se sjećam izraza kojim bi moja pokojna baka poručila da je nešto nepovratno završilo.
Sam naziv najnovijeg albuma velikana rocka indikativno nagovješćuje da su Bono, Edge, Larry i Adam definitivno odlučili završiti svoj glazbeni ples, ovog puta uz neopozivu predaju.
Prije samog izlaska albuma svekolika javnost bila je upoznata što je četvorka odlučila prezentirati Urbi et Orbi. Novi aranžmani i izmjene tekstova nerijetko su takvi pokušaji što svojih što tuđih pjesama rezultirali pravom katastrofom. Na ovom albumu upravo se dogodila monumentalna devastacija pjesama koje su svojevremeno našle zasluženo mjesto u glazbenom Partenonu.
Trenutno mi pada na pamet jedna pjesma čije je preoblikovanje originala bilo kudikamo bolje od originala. Riječ je naravno o akustičnoj verziji „Layle“ na Claptonovom Unplugged albumu.
Iskreno, slušanje 40 obrađenih pjesama među kojim su neke stekle status besmrtnosti iskrenom obožavatelju njihovog opusa predstavlja pravo mučenje, isisana je nekad poznata energija, svježa krv, što s lakoćom polučuje intezivnu uznemirenost. Iskreno priznajem da su mi Irci od samih početaka bili jedan od omiljenih bendova na čiju sam glazbu uspio isprofilirati glazbene ukuse moje djece. I zato im velika hvala, no prekrajanje aranžmana kao i prekrajanje granica u pravilu vodi samo prema konfrotacijama. Stoga će materijal s ovog uratka sjesti na volej svim onima koji ih nikada nisu cijenili niti poštivali. Pitam se je li bi ovaj materijal zvučao bolje u nekoj unplugged verziji?
Da su kojim slučajem njihove pjesme u startu imale ovakve aranžmane veliko je pitanje bi li U2 postali ono što jesu, ili bi bili još jedno indie preseravanje.
Prepoznati vrijeme umirovljenja stvar je iskustva, zrelosti, objektivizma i realnosti. Ne prepoznati zamor materijala u trenutcima kada ti je Euterpa okrenula leđa, te je pronašla nova staništa; živjeti na staroj slavi; podrazumijeva veliku dozu samodopadnosti, možda bahatosti, možda neutaživu glad za novcem, možda strah od zaborava. Sam vrag će znati iz kojih pobuda je nastalo ovo zlodjelo, apsolutna negacija minulog rada.
Ako su se mislili oprostiti od vjernog i mnogobrojnog auditorija, onda je ovo veliki glazbeni lapsus, očita greška u koracima, koračanje ulicama koje nemaju ime.
I tako je neslavno završila belle epoque sjajnih glazbenika koji su ovaj svijet svojom glazbom ipak učiniIi ljepšim. A dok je trajala bilo je ugodno biti dio nje.
Đorđe Škarica
« Songs of Experience 
