A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Turning Up The Radio | 3:37 | ||||
2 | I Don't Want Your Loving | 3:03 | ||||
3 | Blowin' My Stack | 3:44 | ||||
4 | Losing My Mind | 4:02 | ||||
5 | Everyone | 2:50 | ||||
6 | I'm A Robot | 2:31 | ||||
7 | Trampoline | 2:45 | ||||
8 | The Odd Couple | 3:08 | ||||
9 | Autopilot | 2:57 | ||||
10 | Unbreak My Heart | 4:10 |
Bogatu diskografsku ponudu zadnjih godinu-dvije kalifornijski su Weezer odlučili oplemeniti još jednom slasticom za obožavatelje. "Death to False Metal" kolekcija je od deset "zagubljenih", iz nekog razloga ranije neobjavljenih pjesama skupljenih od najranijih dana naovamo. Zašto ih je samo deset, pa tako čine tek nešto malo više od pola sata glazbe, nije objašnjeno, no slušajući nove (stare) tipično vizerovske metalne power-pop razvaljotke, teško se oteti dojmu da jednostavno slušamo novi, deveti po redu album benda koji nas je često uveseljavao svojim nepretencioznim, uglavnom zabavnim notama.
Od sjajne uvodne "Turning Up the Radio" do završne obrade Toni Braxton "Un-Break My Heart", Weezer praše pravolinijski i u dahu, baš kao da su sve snimili u istom danu za jedan album, a ne prikupljali kroz desetljeće i po koliko su taborili pod pokroviteljstvom Geffenove etikete. Imamo, dakle, visokooktanski pop ili pop-punk, kako god želite zvati ovu gitarsku veselicu kojoj žanrovski srodni bendovi i bendići mogu samo gledati u leđa. Sve ono u čemu su bili najbolji, Rivers Cuomo i društvo imaju naslagano i ovdje, pa čak mogu reći da je "Death to False Metal" možda i najbolji CD kojeg su nam isporučili unatrag nekoliko albuma.
Uz prekrasan teškogitarski pop "Turning Up the Radio", svakako bih iz ove male riznice izdvojio razvaljivač "Everyone", skakutavu ironičnu "I'm a Robot", na Nirvanine rifove asocirajuću "Trampoline" i zabavnu "Odd Couple", dok sasvim zadovoljavajuća "Un-Break My Heart" kao da podsjeća da je u pitanju ipak zbirka rariteta.
Istodobno s objavljivanjem ove kompilacije, izašlo je i posebno reizdanje glasovitog, svojevremeno prilično podcijenjenog albuma "Pinkerton" iz 1996., čime je, valjda, zaokruženo napuštanje Geffenovog okrilja. Pridodamo li ovoj friškoj gužvi na njihovoj polici u svakom boljem CD-shopu i – također ovogodišnji – debi na nezavisnoj etiketi, album "Hurley", 2010. ispada vrlo bogata, plodna godina za bend koji je uvijek znao njegovati ne osobito zahvalna transžanrovska spajanja.
Toni Matošin