Review
Ako ste se dosad susreli s Wild Beastsima zasigurno biste neku njihovu pjesmu prepoznali trenutačno, iako vam ne bi bilo nimalo lako objasniti zašto i kako oni to zvuče. Obično, kad je to tako i kad je glazba mješavina raznih stilova najlakše ju je klasificirati kao art rock. Za Wild Beastse to je negdje na pola puta između post-punka/indie rocka sa sjajnom, kompleksnom ritam sekcijom, dijelom live, dijelom programiranom, kreativnim gitarskim riffovima i klavijaturama i elektronike uronjene u synthove i loopove. Tako istovremeno zvuče vrlo organski i vrlo sintetički, stvarajući predivne zvučne kulise za svoja dva moćna vokalista – izvrsna kombinacija strašno visokog falsetta Haydena Thorpea i dubokog, obojenog baritona Toma Fleminga zaokružuje njihov kolaž. „Boy King“ njihov je peti studijski album i dolazi na krilima velikih prethodnika, „Smother“ iz 2011. i „Present Tense“ iz 2014. , kreativnih i komercijalnih vrhunaca njihove dosadašnje karijere.
Već uvodni singlovi s albuma „Get My Bang“ i „Big Cat“ jasno pokazuju da su Wild Beasts ovoga puta odlučili pomalo skrenuti s dosad utabanog puta, kako glazbeno, tako i tematski. Iako su i prethodno često istraživali ono iskonsko, instinktivno, primarno, pa čak i životinjsko u čovjeku, ovoga puta su se potpuno raspištoljili – album je gotovo u potpunosti serija poprilično lascivnih, sirovih, pomalo prljavih pjesama o stereotipnoj muškosti i mačizmu, zavođenju, manipuliranju, raznoraznim igrama moći i čistom seksu, sa mnoštvom dvosmislenih fraza i seksualnih insinuacija u stilu:
„Alpha female, I'll be right behind you“, ili čak:
„Nothing will ever fill that hole“,
uz gotovo hladan, kulerski, na momente čak i okrutan pristup koji dosad nije bio njihov tipičan modus operandi. Ako su „Smother“ i „Present Tense“ bili ljubavna pisma, „Boy King“ je Tinder poruka, prilagođena vremenima u kojima se novopronađene slobode koriste do maksimuma. Glazbena podloga prati tu transformaciju i pjesme podcrtava zarazni, fluidni groove, koji šeće između r&b-ja i funka u stilu Princea, čineći Wild Beastse plesnima na način na koji to dosad nisu bili. Kao i obično, na cijelom albumu pokazuju svoje majstorstvo u vladanju synthovima, dok su gitare ponegdje pojačane na maksimum za ogromne riffove kakve od njih još nismo čuli, kao što je to u „Tough Guy“, „He The Colossus“ i „Eat Your Heart Out Adonis“, uvjerljivo najžešćim pjesmama u njihovom opusu. Na ostatku albuma koriste ih na svoj tipično ekonomičan način, ostavljajući ih u pozadini do finalnog dijela u kojem će komprimirane, distorzirane i iscjepkane minijature zaokružiti pjesmu. Oba vokalista savršeno su se prilagodila zaokretu – pjevaju drsko, sa stavom, čak po potrebi uobraženo i bezobrazno, pri čemu posebno impresivnu vokalnu predstavu dobivamo od Haydena Thorpea. Trajektorije prethodnih albuma nastavljaju samo „Celestial Creatures“ u pokušaju da se uhvati transcedentan trenutak u stilu „Sweet Spot“ i nježna, introspektivna, klavirska balada „Dreamliner“ koja zatvara album.
Kao što sami kažu u intervjuima, u snimanju albuma bila im je namjera osloboditi se glazbe i teksta kao intelektualnog konstrukta, pristupiti svemu mnogo ležernije i vratiti se u vrijeme tinejdžerskih fantazija i prostore ruralnog sjevera Engleske u kojima su odrasli i u kojima se od muškaraca očekivalo da budu „pravi“ muškarci. U rukama manje sposobnog benda ta je ideja zasigurno mogla prerasti u fijasko prostota i degradiranja žena, no upravo im je njihova inteligencija u kantautorskom smislu, uz, naravno, neosporan talent, omogućila da izbjegnu taj metak. Tako se sve pokazalo kao hrabar potez, jer je „Boy King“ uzbudljivo provokativan u granicama dobrog ukusa, zavodljiv, stilski dotjeran, ritmički i melodički kreativan, zabavan album koji u krajnjoj liniji slavi život i nećete pogriješiti ako ga zavrtite za zagrijavanje prije nekog izlaska.
Ono što albumu možda nedostaje je ta jedna velika, upečatljiva kula od pjesme od koje zastaje dah, kakve su bile „Albatross“ i „Mecca“ na prethodnim albumima, koje bez greške pokazuju kakvi genijalci Wild Beasts mogu biti. Također, iako će se se „Boy King“ kvalitetom uklopiti u njihov dosad gotovo besprijekoran opus a njihov status jednog od najzanimljivijih i najkreativnijih indie bendova 2010.-tih neće biti ugrožen, moram priznati da ih ipak malo više volim u ulozi romantičnih idealista i sanjara, negoli ciničnih realista i mačo muškarčina, koliko god senzualni ovdje uspijevaju biti.
Danaja Glavičić
/
