facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
The Future Bites


Bookmark

Data

Released Siječanj 2021
Format Albumi
Vrsta Indie rock / Indie pop / Synthpop / Alternative/Indie Rock
Dodano Petak, 12 Veljača 2021
Žanr Pop-Rock
Length 41:59
Broj diskova 1
Edition date Siječanj 2021
Država Europa
Etiketa Caroline International / Arts & Crafts
Catalog Number CAROL021CD
Edition details objavljeno: 29. 1. 2021., producenti: Steven Wilson i David Kosten; snimano: Muttley Ranch, London, Snap Studios
Tags David Kosten Caroline International Steven Wilson Arts & Crafts

Review

Sjećate li se 17 i kusur minuta duge antologijske pjesme „Anesthetize“, jedne od vjernih tumača progresivne glazbe; pastoralne i divne „Lazarus“; Floydovsko/Beatlesovske „Arriving Somehere But Not Here“; žestoke i melodijski prekrasne „Blackest Eyes“; raskošno depresivne „The Raven That Refused To Sing“; te „Sound Of Muzak“ čijih proročkih riječi se treba prisjetiti: „The music of the future will not entertain,it's only meant to repress and neutralise your brain“

Sve njih potpisuje upravo Steven Wilson, osnivač, u mnogim razmišljanjima o progresivnoj glazbi, neizostavnog benda Porcupine Tree.

Multiinstrumentalist (svira klavijature, bas gitaru, flautu, autoharp) svoje glazbene avanture raspodijelio je gotovo ravnopravno između psihodelije, popa, progresivnog rocka, elekronike (što uporno dokazuje njegovo izbjegavanje svrstavanja glazbe u kutije), surađujući pri tome s zaista eminentnim imenima poput Roxy Music, Tears For Fears, Ultravox, King Crimson, Yes, Jethro Tull, Anathema.

Glazbenik koji konstantno otkriva neke od svojih autorskih ličnosti, vlasnik je rafinirane glazbene, ponekad ekstravagantne inteligencije, s urođenim darom rijetko viđene eklektičnosti, s eksponencijalnom i karizmatičnom karijerom kroz koju se „usudio“ dirnuti u mnoge gotovo neprincipjelno spojive glazbene elemente. Steven Wilson se opravdano smatra majstorom konstrukcija pjesama koje imaju od početka do kraja svoj razvojni put, progresiju i svrhu.

Ukratko glazbeni kameleon koji takav status dokazuje iz albuma u album, iz godine u godinu.

Ovo mu je šesti album u samostalnoj karijeri u kojem dominira autorova opservacija određene dehumanizacije ljudskog roda, osvrćući se pri tome na čovjekov prirodni put od iskonskih avanturista otvorenih za vječna istraživanja, do sve više neprirodno začahurenih jedinki lišenih potrebne i neophodne komunikacije, s pogledima usmjerenih na ekrane svojih tehnoloških gadgeta preko kojih žive virtualne živote. Svijet obilježen konzumizmom s kojim se rapidno gubi individualnost, dobiva osjećaj lažne sreće s kojom skretanje u distopijsko društvo hvata sve veći zalet, što zbog objektivne pandemijske situacije, što zbog same devijacije socijalnog zbližavanja.

A glazba?

Cijelim albumom dominira matrica ambijentalnog elektro/pop/dancea s prepoznatljivim beatovima kojima je Steven Wilson ipak udahnuo nešto od svoje lucidnosti i jedinstvene prepoznatljivosti – ustvari ovaj je uradak velika distrakcija, neforsirano silaženje s vrhunaca prog rocka i raskošnih radova nekadašnjeg benda. Rekao bih sa velikom sigurnošću, svjesna distrakcija koja objektivno ne bi trebala predstavljati demontažu minulog rada. Prije umjetnikovu znatiželju za otkrivanjem novih glazbenih linija.

TFB (The Future Bites) asocira na ostalu bratiju iz te elektro/pop domene, jedna od udarnih s albuma „King Ghost“ (unatoć iritantnom falsetu) podsjeća na rane Depeche Mode; „Self“ (makar mene) podsjeća na melodioznost Human Leaugue. Ništa čudno jer su za takvu vrstu popa strogo određeni parametri koji ga inače čine zanimljivim, a Steven ih sasvim uspješno restaurira, ne udaljavajući se previše.

Rasni pop s finim gitarskim umetkom kojeg bi rado potpisao i Sir Elton John može se pronaći u „12 Things I Forget“, dok se autorovo igranje s ranim psihodelijskim fazama bivšeg benda može pronaći u „Man Of The People“ koja na momente zaista asocira na nešto mekšu verziju „Welcome To The Machine“.

Nedvojbeni vrhunac albuma uz gore navedene „King Ghost“ i „12 Things I Forget“ nedvojbeno je „Personal Shopper“, prava plesna bomba bez nepotrebnih aditiva i ukrasa, popraćena urnebesnim video uratkom u kojem glas Eltona Johna nabraja koje se sve besmilice prodaju pod must have, potencirajući na taj način kompulzivnost kao jednu od opasnih „novih“ bolesti današnjice.

Siguran sam da će istinskim pratiteljima rada Porcupine Tree ovaj materijal s lakoćom dobiti prefiks blasfemije, jeftine prodaje nekadašnje slave.

Ovaj album logičan je nastavak prethodnika „To The Bone“ na kojem je sramežljivo začet njegov put ka glazbenoj središnjici (čitaj srednjoj struji) , što iskreno i nije baš preveliko iznenađenje, a da pritom autor nije izgubio kreativni integritet u korist sigurnog odlaska u trendovske inačice.

Iskreno, glazba s ovog albuma nije evociranje prošlosti (iako je inspiriran istom), niti predviđanje budućnosti (iako neki elementi upućuju na nju), materijal je sasvim dobar prezentant glazbene sadašnjosti koju ili volite ili ne obzirom na preferencije.

Đorđe Škarica

Hits 403
The Raven That Refused To Sing « The Raven That Refused To Sing Steven Wilson Albumi Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102 albuma