A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
Prije koju godinu vjerojatno ne bih shvatila odluku o napuštanju kista u korist filmskih vrpca natrpanih smjenama luđaka iz srebrnog Factoryja, ali kako vrijeme prolazi neke mi se se geste počinju činiti posve prirodnim razvojem situacije jer pop nikad ne bi ni bio ono što je danas da je ostao samo juha umnožena u tapete. Pravi pop ljudi stvari prihvaćaju u kompletu, a Popizam je knjiga o čovjeku koji je prvi za to imao snage. I sigurno da Warhol nije bio usamljeni pokretač jedine kontrakulture svjesno nastale s intencijom da preraste u mainstream, pogotovo pored Lichtensteina ili Rauschenberga, ali zaista ne znam nikog drugog tko je tako direktno znao artikulirati sebe kroz kao usputnu artikulaciju duha vlastitog vremena.
Doduše, hrvatski prijevod kasni kojih trideset godina, ali ''učiniti najlakšu stvar'' kao modus vivendi do danas je ostala prvoklasna kontroverza potpuno neprikladana intelektualnom licemjerju angažiranih propitkivanja različitih vrsta beskraja. I zato će Lady Gaga, koliko god albuma da prodala, u ozbiljnim krugovima još uvijek predstavljati svojevrsnu marginu margine dok će se istovremeno tolerirati milijuni kopija antiglobalističkih manifesta Noama Chomskog. Popu se takvi apsurdi nikad nisu mogli dogoditi jer on nikad nije ni težio višim ciljevima, ali baš mu je to odustajanje omogućilo da bude više u vremenu i anticipira više od bilo čega drugog.
Dylan u šezdesetima još nije bolovao od Weltschmerza, Jagger se taman uspinjao od statusa njujorške čistačice do prvih top singlova u Britaniji za kojom su Amerikanci kaskali nekoliko godina, sve dok se nije pojavio rezonantni sklop Lou Reeda i njegovih Velvet Undergrounda kao sjajne pratnje za Nico i bičeve. A Nico je očajnički htjela zvučati poput Dylana no to joj nikako nije polazilo za rukom. Ona i Edie i čitava galerija likova bez dva pouzdana čovjeka koji su u bolesnom bljedilu New Yorka egzistirali otprilike paralelno s Lichtensteinovom raster promocijom pop arta na Venecijanskom bijenalu. Tu su opisane i maratonske projekcije Warholovih filmova za koje strpljenja često nije imao ni on sam, ali snimao ih je svejedno, i filmove i razgovore i sve što se događalo na svim mogućim zabavama i u njegovom studiju prije pucnjave koja ga je natjerala da zaključava ulazna vrata.
Osobitih into-retro-spekcija ovdje nema jer pop ne dolazi iznutra nego se gradi izvana, kroz sve neobavezne dijaloge, novinske napise i izmjene trendova za proljeće/ljeto iza kojih nerijetko čame pravi životni biseri maksimalno iskoristivi svaki put kad nas vlastiti ego napadne prevelikim mesijanskim prohtjevima, a kao možda najdragocjeniji aspekt Popizma izdvajam savršeno predočen jaz između narkotičnog New Yorka i duhovnog cvijeća Zapadne obale čiji su se temelji konačno urušili onda kad je Kosa doživjela prvi komercijalni uspjeh. I iako je Warhol vjerojatno zadnja osoba koja bi u išta i ikog upirala prstom, očito da su mu hipiji na živce išli više od svih apstraktnih ekspresionista zajedno. I zato se šezdesete nikako ne smiju svoditi na bradatu vodimo-ljubav-a-ne-rat filozofiju jer ovu je našu stvarnost ipak jasnije ocrtala druga strana medalje kojoj je sve dobro i spremno za prodaju.
Marina Vukman