I'm Not Afraid of You and I Will Beat Your Ass

Review

Dvadeset godina nakon objavljivanja prvijenca "Ride the Tiger", Yo La Tengo su iza sebe imali tako respektabilan niz albuma da su usput postali pojam za konzistentnost, ali i inovativnost i autorsko-izvođački entuzijazam. Ipak, album "Summer Sun" iz 2003. dao je naslutiti da je možda i za ovu simpatičnu malu ekipu iz Hobokena došlo vrijeme za kratki odmor; da, radni, ali s obzirom na sadržaj tog finog, ali samo finog albuma, dalo se iščitati da je bend odlučio primiriti kreativne strasti i odmoriti pojačala jednom pravocrtnom, golim umijećem stvaranja dobre glazbe krojenom zbirkom pjesama. Koliko je bilo pošteno jedan takav album – za kojeg bi neki prodali sve svoje polutalente – nazvati podbačajem, pitanje je na kojeg su, srećom, Ira Kaplan i društvance dvosmisleno odgovorili već sljedećim albumom.

"I'm Not Afraid of You and I Will Beat Your Ass" osvanuo je 2006., dakle, tri godine poslije prethodnika, donijevši u velikodušnoj 78-minutnoj zapremini svu raskoš talenta ovog trojca. Sve ono što im se spočitavalo za "Summer Sun" ovdje je prsnulo u novom raskošnom vatrometu kakav je krasio najbolje im albume poput epohalnog "I Can Hear the Heart Beating as One". Opet imamo oštre zavoje nakon svake pjesme, opet su tu posve odvrnute epske razvaljotke koje ovdje otvaraju i zatvaraju "priču", opet se Kaplanov prepoznatljivi gitarski feedback probija iz pop-struktura, baš kao što svaku mogućnost zastoja u kolažiranju svojih melodija bend vješto izbjegava u najmanju ruku zanimljivim rješenjima.

Već uvodna, epski rastegnuta "Pass the Hatchet, I think I'm Goodkind" sve to zorno pokazuje, lansiravši se masnim basom i rasutom gitarom uvis kao pismo (dobre) namjere. Distorzirana navigacija tutnjajuće melodije u stalnom stvaranju omogućuje i zatomljenom vokalu da se bori za svoj dio u masivnoj cjelini, što sve skupa rezultira desetominutnim slatkim kaosom kakvog bendovi najčešće ostave za kraj albuma (negdje na sredini skladbe to je uistinu potpuni raspašoj u kojem gitara divlja kao da joj je to zadnji rif). U slučaju "neustrašivih i guzorazbijajućih" Yo La Tengo to je pak samo poruka da je (opet) sve moguće i da je pred vama punokrvna, kalorična nova avantura u hi-fiju. Tako sljedeća pjesma ni u natruhama ne slijedi svoju razularenu prethodnicu već joj svakom notom proturječi: "Beanbag Chair" skakutava je, s glasovirom u prvom planu i puhačima u diskretnoj podršci iznesena pjesma kojom je album u samom početnom zamahu dobio posve nove boje. A te nove boje samo će se produbljivati dalje dok bend daje nove nijanse. "I Feel Like Going Home" se čini kao folk pjesma koju izvodi space-rock sastav neodlučan kako da je dovrši, baš kao što je to "Black Flowers", samo s naglašenijim potencijalom da postane rasna, nebeska melodija. I da, ona to na jolatengovski način vrlo brzo i postaje...

A taj način podrazumijeva ljubav ne samo prema glazbi, već i prema živosti i heterogenosti njezinih jezika i žanrovsko-idejnih rukavaca. Yo La Tengo nisu nikada bili bend koji svira jer to voli i zna raditi, već bend predan istraživanju svega što čini njihov zanat a da pritom ne gubi gotovo djetinju zaigranost i artistički entuzijazam. Zato oronula škrtost instrumentala "Daphnia" kod njih smije potrajati gotovo devet minuta bez da iskače iz formule prebiranja po nečemu što je melodija tek u povojima. Zato odmah nakon takve skladbe album može servirati jednu brzogoreću "I Should Have Known Better" ili u sve skupa ugurati psihodelični pop poput "The Race is On Again" bez da vas podsjeti na omiljeni bend iz šezdesetih ili sedamdesetih. A poslušajte tek "The Room Got Heavy" i prostor će vam se doista takvim učiniti jednom kad s njezinim bongosima i orguljama ukližete u zavodljivi ritam star nekoliko desetljeća. I tako dalje na krilima retro-minifilmova poput "Watch Out for Me Ronnie" i "The Weakest Part" (koje već pomalo "bježe" iz zavoja) ili nekonvencionalno lijepe "Song for Mahila", sve do epske završnice "The Story of Yo La Tango" (namjerno izmijenjeno jedno slovo u onom što je trebalo biti ime benda), gdje se još jednom sve izvrće naopako i obrušava na vas kao uragan. Uragan slavljenja glazbe u njezinom najrazuzdanijem poslanju, bez pisanih pravila, bez zadrške u realizaciji, ovoga puta u gotovo 12 minuta.

Inventura kaže: 77 i kusur minuta, 15 pjesama i najmanje toliko stilskih naljepnica. S obzirom na cjelokupni sadržaj možda mrvicu previše, ali i sa svim svojim izlijetanjima sa zadane staze sasvim nagrađujuće. "I'm Not Afraid of You and I Will Beat Your Ass" album je kojim su Yo La Tengo glasno naznačili kako se od njih može očekivati samo neočekivano. Odnosno, očekivati možete samo da ni sa čim što ponude na svom štandu neće pasti ispod razine vro dobroga. Ovi pretplatnici na panegirike to nisu postigli prečacima ni pseudomitologijom, već spremnošću i spretnošću da se stalno iznova dokazuju i revitaliziraju. Da neustrašivom svirkom uistinu praše.

Toni Matošin