Review
Yo La Tengo su ove godine ušli u četrdesetu godinu postojanja, izbacivši sedamnaesti album od svog osnutka, daleke '84. Malo je muzičkih teritorija koje u svome plodonosnom postojanju ovaj bend nije istraživao kroz svoje izlete i, kako za koga, više ili manje uspješne, eksperimente i eskapade. Činjenica je da se rijetki aktivni bendovi mogu pohvaliti tako širokom i raznovrsnom diskografijom. Kroz njenu se retrospektivu, nevjerojatnom lakoćom, pronalazi tolika količina svijetlih trenutaka, u tako različitim (atmo)sferama, isporučenih krajnje neposredno i nepretenciozno.
Da je kojim slučajem This Stupid World ispao najgorim albumom koji su Yo La Tengo ikada snimili, bilo bi to nešto sasvim razumljivo nakon tolikih godina stvaranja. Mnogi se ispuhali i puno, puno prije. I to je sasvim ok. Nekada je za jasnu poruku dovoljan i sprint i nema tu ničeg lošeg, sramotnog ili poražavajućeg. Međutim, Kaplan, Hubley i McNew daleko su od završene priče i sumraka inspiracije.
Bend nas kroz novi album, baš kao i kroz cijelu svoju glazbenu ostavštinu, nosi kroz brojne preobrazbe, od zarona u mračne, duboke, psihodelične hipnoze iz kojih se ne poželi izranjati, preko katarzičnih i bestežinskih lutanja u eteru, do izopačenih, suptilnih (i manje suptilnih) psihoza, noiserskih elemenata iznenađenja te, za njih, opuštenih indie rock normaliteta koji, neočekivano, bježe čak i u dub.
Neopterećenost produkcijskim savršenstvom ovom izdanju daje taj završni dodir te na cijelu priču sjeda kao usamljena trešnjica na vrh torte obložene nemarno razmazanim šlagom.
Način na koji, u nerijetkim momentima ovog LP-a, kroz naslage buke i šumova, prodiru (namjerno) skrivene melodije, gotovo je podmuklo privlačan i razoružavajuć. Dok se gdjegdje, kao same od sebe, gotovo organski, njihovim ispreplitanjem tvore predivne harmonije, mameći Vas da zavrtite album ponovo i ponovo, ne bi li ih opet čuli, traka po traka samo odmiče, čineći ovih 50 i kusur minuta mnogo kraćim nego što bi trebale biti. Između ostalog, ovom, već na prvo slušanje interesantnom albumu, upravo su te sitnice, neuhvatljive na prvu, udahnule dubinu i dale mu i element nenametljivog šarma.
Na kraju cijele This Stupid World priče, neočekivano se nabasa i na skrivenu traku kojoj ne treba dugo da isklizne iz tračnica u potpuno psihodelično ludilo, kao zakucavanje koje dolazi na kraju uigrane akcije, neočekivani crowd-pleaser za potpuni show.
I tako, nakon nebrojenog broja preslušavanja, još je uvijek teško reći što s ovim albumom u odnosu na ostatak svega što su Yo La Tengo snimili, no jedno je sigurno. Baš kao i svako njihovo izdanje, i ovo je, samo za sebe, jedan mali ali glasni trijumf ove nepoderive trojke.
Dejan Lončar
/
« There's a Riot Going On 
