The Smile je, kao što vjerojatno već svi znamo, novi bend kreativnog dvojca Thoma Yoorkea i Jonnyja Greenwooda, multiinstrumentalista, ranije poznatih iz benda Radioheada, kojima se kao perkusionist priključio Tom Skinner, član britanske jazz grupe Sons of Kemet. Kao projekt, nastali su tijekom pandemije. Prvi nastup održali su na Glastonbury Festivalu u svibnju 2021. putem streaminga, a potom su u veljači ove godine u temeljito popunjenom londonskom klubu Magazine odsvirali tri uzastopna koncerta u rasponu od samo šesnaest sati. Koncerti, u efektnoj filmskoj režiji Paula Dugdalea, emitirani su za publiku širom svijeta i to u realnom vremenu, putem live streama. Istoga su trena The Smile bili proglašeni 'glazbenim događajem godine', a njihov album prvijenac „A Light For Attracting Attention“ najočekivanijim albumom godine. Album je objavljen prošli petak, tek nekoliko dana prije zagrebačkog koncerta, kojim su otvorili svoju veliku europsku turneju, tijekom koje će do kraja srpnja održati preko 30 koncerata.
Koncert se održao u prepunoj zagrebačkoj Hali. Prije samoga koncerta posjetitelji su mogli kupiti majice po 'popularnim' cijenama od 250 i 500 kn, a prodavali su se i vinili Roberta Stillmana, talentiranog multiinstrumentaliste koji je nastupio kao podrška dugoočekivanoj super-grupi.
U skladu s najavljenom satnicom, Robert Stillman se u pola devet ušetao na pozornicu sa saksofonom, predstavio se, uljudno pozdravio publiku te sjeo za svoje klavijature. Ovo što Stillman izvodi izuzetan je i teško objašnjiv spoj jazza, avangarde, ambijentalne i eksperimentalne glazbe. Sve instrumente svira sam, ali pri tome ne koristi matrice, već se poigrava s ehom i improvizacijama, stvarajući glazbu 'in situ', pred publikom, a u trenutku kad izgradi podlogu, odsvira teško ponovljiv solo na saksofonu. Nakon pola sata nastupa, zahvalio se publici, naklonio i otišao. Bez sumnje, njegov polusatni nastup dobro je pripremio publiku za ono što će uslijediti.
Ali, prije toga, uslijedilo je dugo, preko polusatno iščekivanje zvijezda večeri. I dok nas je nježna, instrumentalna glazba pokušavala rashladiti u dugotrajnom i pedantnom očekivanju kraja preslagivanja pozornice, dvorana Hale se ispunjavala do zadnjeg mjesta i već prije samoga početka koncerta, publika poprilično izmučena sparinom, kao da je disala na škrge. U nekom sam trenutku poželio biti dupin, izroniti na površinu, udahnuti zrak kojega možda ima negdje iznad ili barem biti ona riba lastavica... I publika oko mene, koju su uistinu činili predstavnici svih generacija, kao da je tražila respirator više. Vjerujem da u tim trenutcima nije samo meni palo na pamet da se ovaj koncert mogao održati i u nekom adekvatnijem prostoru. Recimo, bilo bi bolje da se održao u Tvornici ili u parku ispred Hale, unatoč riziku od kiše, koja na kraju, unatoč najavama, nije niti padala.
Konačni početak koncerta izazvao je pravo oduševljenje preznojene publike. Trojica su se ušetala na pozornicu, a Yoorkeov narativni monolog na temu Smile, zamijenio je početak sad već poznate pjesme „Pana-vision“. Još mi je efektnija bila iduća pjesma „Smoke“, a i „Speech Bubbles“ koji je brzo dokazao svu umješnost i ljepotu Skinnerovog stila sviranja. Sa svakom idućom pjesmu, publika je bezrezervno padala u trans. Naime, The Smile zajedno čine ubojitu kombinaciju: dok se Thom i Jonny izmjenjuju na raznim instrumentima, koje po potrebi brzo doguraju na pozornicu scenski radnici, Tom svemu pridodaje nevjerojatan ritmički štih, satkan do najsloženije lepeze različitih ritmova pri čemu perkusije koristi kao istančan instrument kojim ne samo da daje ritam, već i gradi određene melodije, a u jednom trenutku Jonny je uzeo gudalo i tako zasvirao na basu. Previše je tu pjesama koje su jednostavno izvrsne da bi se izdvojila neka posebno. Ipak, osobno me se dojmila izvedba „Free In the Knowledge“, no publika je odlično reagirala gotovo na svaku, posebno na „The Same“ i „You Will Never Work On Television Again“. Sat vremena svirke prošlo je kao u trenu i The Smile nam se zahvalio te zaključio službeni dio svojega nastupa.
Nekih desetak minuta vjerojatno su iza pozornice slušali povike „We want more“, a zatim su izašli na stage, zahvalili nam na toplom dočeku te najavili najnoviju pjesmu koju su, kako kažu, napisali upravo danas. „Friend Of A Friend“ laganija je pjesma, koju će vjerojatno još malo doraditi, ali nam je svojom premijernom live-izvedbom donijela osjećaj izuzetne počašćenosti. Iduća „Just Eyes And Mouth“ podsjetila me na one žešće disco-hitove iz osamdesetih. Zapažena je nevjerojatna gitara Jonnyja Greenwooda i bubnjevi koji savršeno funkcioniraju ritmički čak i bez basa. U posljednjoj pjesmi, Yorke se poigravao ehom od kojega se preko basa, uz pratnju činela i bubnjeva, razvila jedna sasvim atraktivna završnica.
Koncert grupe The Smile trajao je, dakle, nekih sat i dvadeset. Sudeći prema onome što se vidjelo tijekom koncerta, a i prema komentarima publike nakon nastupa, The Smile nije nikoga ostavio ravnodušnim. Jer, dugo već hrvatska publika iščekuje koncert Radioheada na domaćem terenu, a zvuk The Smilea kritičari uspoređuju s „opuštenijim i slobodnijim Radioheadom“, dok bend nazivaju “Radiohead u 'power trio' formatu”. Pri čemu je uistinu teško odrediti tko je u njemu najjača karika, jer sva su trojica jednostavno – nevjerojatno dobri.
THE SMILE – setlista:
1. Pana-vision
2. The Smoke
3. Speech Bubbles
4. Thin Thing
5. Open the Floodgates
6. Free in the Knowledge
7. A Hairdryer
8. Waving a White Flag
9. We Don't Know What Tomorrow Brings
10. Skrting on the Surface
11. The Same
12. The Opposite
13. You Will Never Work in Television Again
Bis
14. Friend of a Friend (new song, live debut)
15. Just Eyes and Mouth
16. Feeling Pulled Apart by Horses (Thom Yorke song)
