Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

IRadic ETomino Mixer 2018 3147

Domaća glazbena scena zaista je bogatija za jednu glazbenu priču s aklamacijama prihvaćenu od strane kako kritike, tako i konzumenata dobre glazbe. Riječ je o albumu „May“ Kensingtona Lime aka Josipa Radića, rođenog U Splitu na valjda, privremenom radu u Zagrebu. Album je to koji je vratio vjeru u stvaranje dobre glazbe s atributima lijepih melodija i harmonija, uvjerljivo i precizno odsviran, album sa jasnim stavom.

Dobar dan Josipe, na početku zaista iskrene čestitke na objavljenom materijalu. Odličan štos je pomalo riskantan izbor pseudonima. Koliko privlači znatiželju, može imati i obrnuti efekt. Obzirom da je album „May“ više projekt različitih glazbenika koji za sada ne funkcioniraju kao bend (ili se možda varam) je li Kensington Lima samo jedan tvoj avatar?
Hvala na lijepim riječima. Ime jest nezgrapno, u kategoriji Fleetwood Maca, Quicksilver Messenger Service i ostalih šeprtljavih naziva. Međutim, ovako sam bar siguran, na prvoj stranici Google tražilice. Kensington Lima je naslov projekta, sada mogu ponosno reći i benda koji svira pjesme nastale u posljednjih petnaestak godina. Sve one dobile su svoje mjesto na 12 sjedala albuma "May", baš onako kako sam ih zamišljao kada su se tek rađale u mojoj studentskoj sobi, jedne subote ujutro ili utorka navečer. KL je, dakle, u potpunosti moja autorska priča, a u ostalim bendovima i pričama treniram neke druge glazbene reflekse.

Obzirom na datum iz moje osobne iskaznice, na prvo slušanje tvojih kompozicija trenutno mi se vratio „blast from the past“, povratak u jedan vrli novi svijet sa tisuću glazbenih cvjetova izkojeg su iznikli neki od najljepših uradaka. Kako si se ti „prikačio“ na tu ljepotu, tko su bili tvoji uzori?
Nakon razgovora s brojnim drugim glazbenicima, shvatio sam da smo svi počeli učiti iz iste čitanke: "crveni" album Beatlesa, kolekcija singlova od 1962. do 1966. Tu sam naučio engleski, osnove solfeđa i harmonije, ali i neke lekcije iz etike i morala. Kasnije je, naravno, taj kurikulum pojačan gostujućim profesorima iz Pink Floyda, Queena, Kinksa, Beach Boysa, Paul Simon, Bruce Springsteen, još kasnije i kalifornijskim tutorima poput CSNY, The Band, Eaglesa... Sva njihova predavanja ostavila su dojam na moje stvaralaštvo za koje inspiraciju crpim iz vlastitog iskustva, a u zadnje vrijeme i nekih usputnih novinskih članaka i slučajnih opservacija. Konkretno, jedna potpuno nova, još neobjavljena pjesma, "Holy mess", nastala je po priči iz Guardiana o jednom popu koji zbog povećane razine alkohola u krvi nije bio u stanju održati misu do kraja...

Prilično sam siguran da je album „May“ kojim slučajem djelo nekog stranca ili da je objavljen u inozemstvu, imao bi zasluženu zastupljenost u medijima, koje bi rezultiralo koncertnom aktivnošću. Koliko mogu pročitati iz domaćeg tiska, kritika je bezrezervno na tvojoj strani, pa nam reci malo više o tome kakvi su realni planovi glede nastupanja u živo?
Kod nas je ta mašinerija nastupa uživo i pripadajućih promotivnih aktivnosti poprilično zamorna. Dogovoriš važan koncert i onda se, na dan koncerta, moraš probuditi u pet ujutro za gostovanje u Dobro jutro, Hrvatska. A bakice i školarci koji te gledaju ionako neće doći na tvoj koncert, pa si, recimo, džabe krečio i pritom zaradio podočnjake. Jasno mi je da to mora ići jedno s drugim, ali problem je kad to drugo pojede ovo prvo!
S druge strane, nastupi uživo tu i tamo znaju ispasti i prilično ugodno iskustvo, pa će Kensington Lima, u bendovskoj postavi koju čine Karlo Kurtalj, Danijel Benko, Jere Šešelja i Mihael Kurjančić, težiti upravo tome - da zadovoljimo naše apetite za svirkom istovremeno uvažavajući naše lijenost i komociju! Konkretni datumi uskoro...

Referiranje na ostavštinu Beatlesa je zaista sklizak teren na kojem pokušaji često poprimaju karikaturalne oblike. U tvojoj „Day Off“,  po mom skromnom mišljenju, ne samo da si pogodio njihov glazbeni DNK, već ista može proći kao njihova izgubljena pjesma, što je kompliment sam za sebe. Siguran sam da si na nju vrlo ponosan, pa nam ispričaj više o njenom stvaranju i finalnom oblikovanju.
To je bila prva pjesma koju smo Mark Mrakovčić i ja snimili za album, ujedno i početak naše suradnje. Inače, “Day off” je nastala u Splitu 2013., u 20 minuta hoda koliko mi je trebalo od tadašnjeg posla do doma gdje sam tu prvu skicu snimio na diktafon. Okidač je bila misao kako je slobodan dan uvijek dobra ideja, čak i kad ne radiš ništa! Kasnije je sve ostalo došlo samo od sebe i to je jedna od onih pjesama koje se valjda same napišu, koje samo treba uzeti s police i staviti u vrećicu. Iskreno bih želio da “Day off” postane mala himna pobjede nad ovom mašinom koja nas melje osam sati na dan i soundtrack dokolice i dokoličara! Štoviše, u svojoj nedavnoj kolumni, Boris Jokić je istaknuo važnost dokolice kao prostora kreacije, inovacije i humora. Eto, to ukratko i jest “Day off”.
Iako, razumljivo, pjesmu većina povezuje s Beatlesima, ja sam se ipak nekako više inspirirao ludim dijamantima poput Briana Wilsona, Syda Barretta i Rayja Daviesa. Koji su, pak, bili inspirirani Beatlesima, pa onda ispada da samo nastavljam taj niz kromosoma.

Iako u životu nisam napisao nijednu notu, znam iz slušalačkog iskustva da je najteže napisati dobru i jedinstvenu harmoniju koju dodatno treba obući u još lepršavije ruho. Nešto slično kao što je teško napraviti dobru filmsku komediju. Ne postoji univerzalna formula za stvaranje dobrih komercijalnih pjesama (opet bez negativnih konotacija), ali ti očito imaš taj instinkt za pisanjem lijepih pjesama, pa nam ispričaj malo o tome.
Ne znam, možda je to do maslinovog ulja…
O svom slučaju ne mogu i ne znam govoriti, ali točno je da najteže napisati kvalitetnu pop stvar koja će se jednako svidjeti i sveučilišnom profesoru glazbe i kućanici koja glazbu sluša tek usput. Slažem se i s vašom konstatacijom o komedijama, puno je teže snimiti nešto tipa “Povratak u budućnost” da dobro ostari i ne izgubi vrijednost.
Da, pale me melodije i harmonije, terce, kvarte i kvinte. ABBA u mom slučaju uvijek ima prednost nad, primjerice, nekim trendovskim indie prenemaganjem koje je nerijetko samo sebi svrha. Napiši ti, kume, SOS ili Waterloo, pa onda reci da je tvoje gratanje po žicama nekakav umjetnički statement!

Je li bilo teško okupiti ovako šarenu ekipu glazbenika koji su ipak okupirani i  svojim glazbenim pričama. Kako je teklo snimanje, tko je vodio glavnu riječ, kakve su bile sugestije ostalih?
Imao sam sreću da su svi, svojim obavezama unatoč, rado pristali surađivati i snimati sa mnom. Evo i ovom prilikom: hvala im! Album se snimao od siječnja 2016. do rujna 2018. iako se, zapravo, efektivno snimalo nekih petnaestak dana, a ostalo su bili dogovori oko termina i iznenadna otkazivanja tih termina. Svatko od tih 16 glazbenika utočio je nešto svoje, no glavnu riječ sam vodio ja, reče on skromno… Velika je stvar imati 16 različitih talenata na jednom albumu, vjerojatno će mi opseg svega toga biti jasan tek za koju godinu. Za ove pjesme sam već imao jasnu viziju kako bi trebale zvučati, možda zato jer su se dosta dugo iskuhavale. Sljedeći album bih volio snimiti malo brže, s nekim autoritarnim producentom s kojim ću se svađati oko pjesama, koji će biti tvrdoglaviji od mene i na kraju, nadam se, u pravu.

Pjevanje na engleskom jeziku više nije izolirana pojava u domaćoj glazbi. Koji su tvoji motivi, ugodnije izražavanje, eventualno lakši proboj na strana tržišta?
Motivi su isključivo hormonalni. Kad Hrvat pjeva na engleskom, to više ne bi trebalo biti u rubrici "nevjerojatno, ali istinito". Netko svira klavir, netko gitaru, netko pjeva na hrvatskom, netko na engleskom, to je cijela filozofija. Što se tiče proboja na strana tržišta, mislim da je taj vlak prošao. Ta "strana tržišta" uglavnom znače sviranje za putne troškove, spavanje na kauču i lošu prehranu. Danas, kad negdje putujem, volim imati udoban krevet i čisti wc.

Za glazbu se zna kazati da je lirska paučina razapeta između srca i mozga. Tvoja, po mom mišljenju zadržava upravo sve te atribute. Što slijedi, sličan nastavak ili "prodaja duše đavlu" pod kojim podrazumijevam trendovsku glazbu bez duše i srca?
No retreat, baby, no surrender!

Ranije si spomenuo glazbene uzore, što inače slušaš od domaće i strane glazbe?
Vašim čitateljima toplo preporučam Irenu Žilić, JR Augusta, nadolazeće solo albume Saše Antića i Aljoše Šerića, zanima me kako će ispasti novi album MORT-a, zatim kalifornijski bend Dawes koji nevjerojatno dobro priča priču moje generacije rođene sredinom osamdesetih... Dosta slušam i osluškujem, zato biste već sutra dobili drukčiji odgovor.

Kaže se da trebaš bit skroman jedino onda  ako imaš mnoge i poznate razloge biti ponosan. Obzirom na reakcije kritike i slušatelja sposobnih prepoznati dobru glazbu i trebaš biti ponosan na svoj album. Misliš li da te činjenice otvaraju vrata nekoj mogućoj domaćoj nagradi?
Glavne nagrade sam već primio, a to su poruke i pozivi poznatih i nepoznatih ljudi kojima se album svidio. Čak se spominju i neke nove suradnje, što bi me izuzetno veselilo i što je, na kraju krajeva, poanta svega ovoga. Što se tiče formalnih nagrada i priznanja, nemam nikakvih očekivanja. Najbolji dio tih dodjela je ionako after party.

Materijal s albuma u svakom slučaju zaslužuje primjereno medijsko predstavljanje. Radijske stanice bi trebale brže reagirati na predstavljanje istog od trome televizije. Kakva su ti iskustava po tom pitanju?
Iskustva su dobra. Pomirio sam svoja očekivanja sa svojim mogućnostima, pa onda mogu reći i da sam više nego zadovoljan. Na televiziji i radiju postoje otoci koji daju prostora ovakvoj i sličnoj glazbi, glazbi koja nije dizajnirana za eter. Ti urednici su neopjevani zanesenjaci kojima treba čestitati i poželjeti dobro zdravlje.

Ranije si u jednom odgovoru spomenuo Split. Kakva je tvoja veza s njim? Pratiš li njegovu glazbenu scenu, je li ti itko upao u oko?
U Splitu rođen i živio sve do odlaska na faks u Zagreb. Danas uglavnom samo usputna stanica na relaciji Zagreb - Brač. Što se tiče scene, ona je uglavnom danas virtualna, fali joj ono što joj je falilo i prije pet i prije deset godina, a to je klub s kontinuitetom svirki. Ipak, oni koji su isplivali, isplivali su zbog stvarno vanserijskog talenta!

Pitanje koje je možda trebalo postaviti na početku. Kako i kada si otkrio Euterpu?
Sve je počelo s već prije spomenutom "crvenom" kompilacijom Beatlesa - tada je Euterpa razotkrila sve svoje čari. Muzička škola gitare se, u mom slučaju, pokazala kao promašaj. Tamo su me, umjesto očekivanih Stairway to heaven i Layle, dočekale etide i adaggia, pa je ljubav brzo pukla. Prvi bend, Plavi kabel, imao sam s 11 godina, a tamo sam svirao klavijature jer je bilo: ili to ili ništa, pa je prevagnula želja za svirkom uživo. Naš repertoar činili su Đavoli, Daleka obala, Tutti frutti, Majke, U2 i Queen, a prvi honorar uložili smo u kupnju pravih bubnjeva!

Što dalje, kakvi su kratkoročni i dugoročni planovi ?
Kratkoročni plan je nastup već u četvrtak, 29.11. u Saxu na mini festivalu Muzika je zvonka radost, s bendovima Svemir, Ti ja i moja mama, te Mika Male. A dugoročni plan je nalaženje slobodnog vremena za stvaranje novih pjesama.

Josipe, hvala na odvojenom vremenu i kako bi Stephen Stills kazao: Carry on!