Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

Pips, Chips & Videoclips ove su godine svoje obožavatelje obradovali sa čak tri vinilna izdanja: „Shimpoo Pimpoo“, „Dernjava“ i „Fred Astaire“. Osim toga, Dubravko Ivaniš objavio je i autobiografiju pod naslovom „45“ u izdanju Frakture iz Zaprešića. Sve nam je ovo poslužilo kao povod za intervju s Dubravkom Ivanišem – Ripperom, frontmenom grupe Pips, Chips & Videoclips, jedne od najutjecajnijih zagrebačkih pa onda i hrvatskih grupa na prijelazu tisućljeća.

SG: Za početak, reći ću da mi je velika čast razgovarati s „kraljem Zapruđa i Utrina“, ali priznajem da baš i nije lako osmisliti pitanja s obzirom da vam je biografija „45“ pisana u obliku pitanja i odgovora te je tako pokrila gotovo sve teme i poprilično zadovoljila znatiželju publike. Ne želim se ponavljati, a isto tako niti biti 'spoiler' (jer knjigu bi trebalo svakako pročitati), no evo da probijemo led… Negdje sam pronašao podatak da su Pipsi kao bend ili ideja Rippera i Kralje nastali u Grillu Zapruđe, ali frend iz Dugava me ispravlja da je to ipak bio Burek. Dakle, jesu li presudni bili ćevapi, ili pak burek/sirnica, ili ste taj dan tek popili koje vo-pi i jednostavno zaključili da je vrijeme da se krene?
Dubravko Ivaniš: Mjesto se originalno zove „Zdravljak Zapruđe“, „Burek“ mu je nadjenut od milja. Logično je, tamo dolaze ljudi iz čitavoga svijeta da ozdrave i donesu kakvu zdravu odluku. Tako smo i mi tog dana tamo čekali da nam dostave zdravu betu sa zdravim spotom za „Dinamo ja volim“. Naime, za vrijeme njenog snimanja mi smo zapravo bili više projekt nego bend, sve se to dešava prije prve ploče. Presudno je to što je „Burek“ i inače najvažnije, zapravo centralno mjesto u ovom dijelu Mliječne staze. Osnutak Pipsa jest bitan, ali tamo su se dogodile i odlučivalo se o stvarima od presudne važnosti za ljudski rod. Toga su i mangupi iz Dugava itekako svjesni.

SG: Bez sumnje… Ali, koliko je trebalo proći vremena od prvih probi do konačnog snimanja demo-snimki i objavljivanja prvog albuma-kazete „Shimpoo Pimpoo“? Vjerojatno su rijetki kritičari prepoznali možda namjernu lo-fi produkciju na albumu i dočekali vas onako, što bi se reklo „na nož“. U knjizi spominjete nekoliko 'uboda' kritičara na početku karijere… Ali, jeste li ipak imali kakvu pozitivnu konstelaciju zvijezda u to vrijeme koja vam je pomogla pri realizaciji prvog, pa i kasnijih albuma ili su češće bile borbe s vjetrenjačama?
Dubravko Ivaniš: Namjerna lo-fi produkcija? Zaboravljate da je tek zadnjih dvadesetak godina ubrzanim napretkom kompjutera gotovo poništena razlika između skupih studijskih sati i kućne kreativne radinosti. S tehnologijom i vještinama koje smo tada baštinili, imali smo love za možda dva dana miksa cijele ploče u nekim suludim terminima. Nadalje, mi nikad nismo snimali demo, zašto i bi, pa znali smo točno što radimo, veliku većinu pjesama imao sam otprije. Recenzije Shimpoo-a nisu bile loše, pogotovo uzevši u obzir da živimo u društvu koje sve što nikne u startu mora potaracati. Iako, jebe se meni za recenzije i onda, i sad, i bilo kad… Naravno da smo znali da jesmo i da ćemo biti najbolji, jer tko s time nije čist u glavi ne vidim razloga da ima rokenrol bend… Ne sjećam se da smo u ono doba imali problema sa samopouzdanjem. To po redu vožnje dolazi kasnije.

Dubravko Ivaniš

Dubravko Ivaniš, foto: Marko Lopac (arhiva SG)

SG: Koliko je pjesma „Dinamo ja volim“ poslužila kao odskočna daska vašoj daljnjoj karijeri, a koliko je bila „mlinski kamen“ oko vrata? Napisali ste u knjizi „45“ da je ta pjesma nadrasla samu sebe pa da je ne izvodite na koncertima… Kako se otrgnuti vapajima publike koja to očekuje? Znate li koliko je 'bengalki' na taj način produžilo svoj život… (smijeh) Koliko je teško složiti setlistu kojom se može ugoditi većini i kako to činite? Koje pjesme vam je najdraže izvoditi, a koje izvodite jer se to od vas zapravo očekuje?
Dubravko Ivaniš: O „Dinamu“ sam se jasno očitavao u knjizi, i zato da tu temu konačno apsolviramo: mi smo svoju publiku preodgojili i zato ona nema potrebe vapiti za ičime. Mi smo zabavljači, show je ono što se od nas očekuje, a kako ćemo to isfurati, naš je problem, a ne pitanje demokracije… Koncert je artistički format, a ne svadba ili glasačko mjesto u Prepuštovcu. Forte je zabavljati, transformirati se, pogubiti pojam vremena i prostora na tih dva sata giga. Nemam favorite, niti podilazim, na koncertu ništa ne dokazujem ni sebi ni drugima, tek zabavljam se nastojeći zabaviti i bend, a to se onda fluidno prenosi na publiku. Formula je jednostavna i šljaka otkad je showbuissinesa. Kroz desetljeća formirala se naša sljedba, ona nije ogromna ali je snažna, vrlo snažna. Poštujemo se međusobno.

SG: Svjesni smo toga da su tekstovi pjesama koje ste napisali prije 20-ak godina i dalje aktualni. Na vašim albumima osjeća se da ste, bez pretjerivanja, ujedno i vrstan pjesnik. Tko je na vas po tom pitanju najviše utjecao ili se jednostavno radi o inidividualnoj percepciji stvarnosti koja nas okružuje?
Dubravko Ivaniš: Pa ne znam koliko su aktualni. Valjda je to zato što se u songovima nisam bavio dnevnom politikom, njoj ubrzano ispadaju zubi. Nisam pjesnik, pišem lyricse, to je nešto puno zahtjevnije od pisanja poema. Nemam uzora, u svojoj si pjesmi uvijek sam, nitko ti neće pomoći.

dubravko

Dubravko Ivaniš, foto: Dragutin Andrić (arhiva SG)

SG: Kako je došlo do suradnje s Davorinom Bogovićem, Elvisom J. Kurtovićem, Soul Fingersima, Rundekom i ostalim Rock and Roll zvijezdama? Kao gošće su vam pjevale ili recitirale i neke glumice (Jelena Miholjević u „Krumpira“ i Nina Violić u pjesmi „Supermama“). Tko je pronašao koga i kako? Pretpostavljam da vam je bila velika čast pjevati s legendarnim Davorinom Bogovićem…
Dubravko Ivaniš: A ne sjećam se baš detalja, ali sve sam ih sigurno vukao za rukav, nitko se nije sam prijavio da surađujemo. Život je konstantno pomicanje planine. Ovaj je posao, između ostaloga, i snažna demistifikacija, jer ljudi nisu onakvi kakvima ih ko klinac doživljavaš čitajući „Džuboks“ i gledajući „Hit meseca“. Ko te jebe, sam si to tražio, tako usput saznaš i sve o svojim idolima, ponajviše ono što nisi htio saznati. Meni je vrlo blizak model koji Damon Albarn ima s „Gorillaz“, koncept featuringa. Vrlo rado bih stalno nekoga posudio poput Ede Maajke nedavno ili glumice Ive Jerković. Znaš, ja sam introvert i nosim tu kamenčugu nelagode i ogromne traume i treme kad zovem ljude okolo da s nama nešto rade. U konačnici svi smo tu zbog pjesme a ne zbog mene.

SG: U vašim pjesmama osjetan je utjecaj Poguesa, Clasha, Oasisa, Blura i Radioheada. Što vam danas zvuči glazbeno zanimljivo na svjetskoj, a što na domaćoj sceni i zašto?
Dubravko Ivaniš: Ne bih se složio, jer većina songova nema nikakve veze s navedenim. Ne sjedim u fotelji i ne govorim si „hej, ajmo napravit stvar ko ovaj i onaj.“ Ma okej, ponekad ima i toga, pjesma je ko glina, kreneš raditi Mojsija, baš ti je fino krenulo, jebeni si Michelangelo, ali stvar se stvrdne taman kad skužiš da si napravio El Torra, onog žapca frenda od El Poncha (smijeh). E to je zabavno! Uostalom, nije li u tome poanta? Bitno je u svakom trenutku biti na dispoziciji doslovce svemu, bez obzira na ime ili žanr. Bendovi koje obožavam su bendovi koje ne umijemo implementirati u pjesme, zato mi se i sviđaju. Kad bismo to znali učiniti istoga me trenutka više ne bi zanimali.

SG: Poznati ste po disciplini, ustrajnom radu i profesionalnom pristupu, kako stvaranju, tako i izvedbama pjesama Pips, Chips & Videoclipsa. Jasno je da dajete cijeloga sebe u glazbu, s obzirom da volite što radite i radite što volite. Ali primjećujemo da se na koncertima zna dogoditi da zaustavite izvedbu pjesme i krenete ispočetka, a publika se možda pita zašto… Koliko je zahtjevno pronaći, a potom i održati ekipu istomišljenika koji su ujedno i fantastični glazbenici? Ima li ponekad kriza u bendu i na koji ih način rješavate?
Dubravko Ivaniš: To je tako prekrasno ogoljenje, kad nešto na gigu zajebeš, taj public embarrassment, zaboraviš tekst, skratiš ref i cijeli bend ti svira u kontri (naravno, ja sam u pravu svi ostali sviraju krivo, hahaha…), blesavo blejiš k'o mladi seter u bubnjara u nadi da će te spasiti, on izbjegava tvoj pogled s nadmenim stavom „bmk, nije moj problem“, je l' te… Sjećam se u osnovnjaku, raska je spičila topa dekoncentriranom Grandiću kad joj je usred sata na pitanje „o čemu bi u školi učenik trebao razmišljati“ odgovorio da je „mislio na loptu i druge stvari, a ne na učenje“. To mi se puno više usjeklo u sjećanju nego Zerićkina 804. petica iz biologije. Pogrešci teško nešto može konkurirati. Jer publika prepoznaje nesavršenost, prepoznaje sebe u toj nesavršenosti i tu se dešava jak identifikacijski moment s bendom. Takvi gigovi krenu nezaustavljivom uzlaznom putanjom, na kraju bude baš velika pobjeda. Što se kriza tiče, kriza je definicija benda, bez krize nema ni benda. Ako je slučajno nema, sam ću je isprovocirati, ona je pogonsko gorivo…

dubravko

Dubravko Ivaniš, foto: Dragutin Andrić (arhiva SG)

SG: Vaša autobiografija u obliku novinarskih pitanja zove se „45“, kao asocijacija na broj okretaja singl ploče, ali i dužinu jednog poluvremena u Vama dragom nogometu. Znači li to da planirate objaviti i nastavak, odigrati drugo poluvrijeme, tj. okrenuti B-stranu singlice? Možda su Vam u planu i kakvi produžetci ili jedanaesterci? Općenito, kakvi su daljnji planovi grupe?
Dubravko Ivaniš: „45“ica je jedina stvar koju sam napravio bez Pipsa, otkad postojimo. I nije autobiografija, mada ima autobiografske crtice. Isto tako, legitimno je posumnjati jesam li te autobiografske dijelove konfabulirao, a kroz one druge, zajebantske, pročeprkao, uvjetno rečeno, po nečemu ozbiljnijem. To je knjiga o pjesmama, točnije pjesmo-pisanju, napisana kroz odgovore na pitanja bliskih ljudi. U tom smislu, njen nastavak vezan je za neka novu seriju pitanja jer ona su njezin 'drive'. Ili će trebati upoznati neke nove ljude, s drugim mozgovima i upitima…

SG: U pjesmama „Mafija“, „Ljubav“, „Patuljci iz Šervudske šume“, „Zdenka i vanzemaljci“ koristili ste satiru. Krije li se iza tih stihova poruka koja je dublja od same zafrkancije? Možete li nam otkriti tajnu ili je prepuštate publici da je sama iščita? Kako nastaju vaše najbolje pjesme?
Dubravko Ivaniš: Zajebancija je najviši stadij duhovnosti. Sve nastaje iz zajebancije, sva čuda, svaka inovacija, a pjesme su upravo to, patenti. Kao i s izmjeničnom strujom ili dildom, milion je načina na koje ih krajnji korisnik može shvatiti i koristiti. Nitko ne čita manual, pretpostavljam, nije song „Ikein“ stolić.

SG: Što se promijenilo s Pipsima od „Dernjave“ (1995.) do danas, osim što nam se približila ruska mafija i vjerojatno vodi rovovsku borbu s domaćom te se uslijed globalnog zatopljenja pomaknula snježna granica Kilimandžara? Kako gledate na Pipse nekad i danas?
Dubravko Ivaniš: U biti, u sjecištu svega je jedan te isti punkerski gen. Sve okrenuti naopačke, da visi obješeno za jaja s obližnjeg baobaba. Reklo bi se „uvik kontra“, 'inside out' i 'upside down' osnovni su principi, ješka na koje se pjesme hvataju. Ne ponavljati se, ali ne zato što to ne bismo htjeli, nego zato što naprosto nismo dovoljno vješti.

dubravko

Dubravko Ivaniš, foto: Dragutin Andrić (arhiva SG)

SG: Snimili ste sedam poprilično različitih albuma. Kako je došlo do idejnih, kreativnih i stilskih zaokreta u tim albumima? Sigurno nitko nije očekivao nakon „Freda Astairea“ i „Boga“ album kao što su „Drveće i rijeke“. Album je genijalan, ali jeste li svjesno preuzeli rizik komercijalnog (ne)uspjeha? Koliko umjetnik razmišlja o publici, a koliko radi iz vlastite potrebe emisije kreativnog potencijala bez ikakve dvojbe o kasnijim posljedicama?
Dubravko Ivaniš: Evo, uzmimo „Drveće i rijeke“, ploča nastaje kao reakcija na sve ono što smo do tada proživjeli i proputovali. Jer kreacija je u putovanju - stalno se provjeravati, stalno provjetravati, mijenjati, riskirati, griješiti na koncu. Osnovna ideja, primjerice, na „Drveću“ je da prestanemo biti ordinarni rokenrol band, riješimo se na tren gitara, s jačim primjesama elektronike i s puno orkestralnih instrumentala. Zato jer sam procijenio da smo, takvi kakvi smo bili, ispunili svoj format. Trebalo se oljuštiti do kocena, sve je to već milionput viđeno. Kao što je i očekivano da zbog toga ode pola benda. Naravno, ni na „Drveću“ se inicijalna ideja nije u potpunosti ostvarila jer se u procesu suočavaš sa svojim limitima i ako nategneš lastiku do granice pucanja prirodno je da je malo opustiš, da se vratiš, stalo ti je da preživiš.

SG: Planirate li sve albume objaviti u vinilnom izdanju? Koliko je to profitabilno, ili se takve stvari jednostavno rade za vlastiti gušt i onaj najvjernije publike?
Dubravko Ivaniš: Ljudi žele te albume na vinilima i napravit ćemo sve da ih napravimo maksimalno u svakom pogledu. Recimo „Fred“ i kasnije „Bog“ nisu ni promišljani kao vinili, i potpuno je drugačiji flow pjesama ako o njemu razmišljaš u slijedu 1-12 što je zahtjev u CD formatu, ili se zapravo radi o dvostrukom vinilu s otvarajućim i zatvarajućim songovima na svakoj strani. Gotovo da se može reći kako se ti albumi na vinilima na neki način ponovno rađaju.

SG: U nekom intervjuu sam pročitao da se bojite sretnih ljudi. Je li to istina i zašto? Što je za vas uopće sreća? Pretpostavljam Lucija i Yaya, ali osim toga… Kaj još ima?
Dubravko Ivaniš Sreća se pretvara u sadističku egidu, petparačku mantru glasnih šupljoglavaca koji su pročitali dva pasusa u životu i oba su iz nekog selfhelpa. Ne razmišljam u kategorijama sreće i nesreće, možda zato jer ne igram loto. Jednom je Elon Musk rekao „vidio sam budućnost, nimalo mi se ne sviđa.“ E sad, taj dečko iza sebe ima ekipu koja ukratko sažima tehnološka dostignuća naše civilizacije, 'up to date'. Mislite li da je on zbog toga sretan ili nesretan, ili mu to, jer u prilici je da mu pogled puca s najviše stepenice, zapravo nije presudno?

d

Dubravko Ivaniš, foto: Dragutin Andrić (arhiva SG)

SG: Osobno, mislim da je pitanje stepenica individualna stvar. Ako se dobro sjećam, u filmu Jirija Menzela „Selo moje malo“, bila je ključna, čini mi se, sedma stepenica podruma, na kojoj je bila najpogodnija temperatura za ohladiti pivo – na šestoj je bilo pretoplo, a na osmoj prehladno… Osim novih živih nastupa u kojima ste, koliko smo mogli vidjeti u Dvorištu ALU, nenadmašni, kakvi su daljnji planovi s bendom? Hoćete li snimati neki nov studijski album i kada ga možemo očekivati?
Dubravko Ivaniš: Možda. Jednom. Trenutno razmišljam samo o pjesmi na kojoj upravo radimo. Ni o čemu drugome.

SG: Kada biste se osvrnuli na tridesetgodišnju karijeru Pipsa, biste li išta promijenili da možete? Što smatrate najvećim postignućem Pipsa, a što nekim kriznim momentom i zašto?
Dubravko Ivaniš: Kad pjesme požive više desetaka godina to samo za sebe nešto govori. Ako u njima živi i djelić tebe i tako prismrdiš vječnosti, momče, sjedi pet. O tome se tu radi, i zato ne bih promijenio apsolutno ništa. Mada ima jedna sitnica koju bih promijenio da mogu, ona možda mijenja sve – da se mene pita ne bih se rodio ovdje.

SG: I na kraju, što biste poručili svojoj vjernoj publici, a što onim „hejterima“ kojih uvijek i u svemu ima?
Dubravko Ivaniš: Vjerujte, imao sam strašno dobre fore za ove krajnje poruke 'vascelom' svemiru, al' ko za vraga, sada se ne mogu sjetit baš niti jedne!

SG: Nema veze… U svakom slučaju, hvala Vam na razgovoru i želimo vam mnogo uspjeha u daljnjem radu!