Prije manje od mjesec dana, američko-engleski bend Algiers, objavio je album „Shook“, svoj četvrti studijski uradak. I ovaj je, kao i prethodni, očekivano brzo osvojio naklonost kritike a i publike. S obzirom da je bend dobro poznat hrvatskoj publici pa i šire, objava novog albuma kao i svaki budući koncert na ovim prostorima, poslužio nam je kao zgodan povod za razgovor s Franklinom Jamesom Fisherom, frontmenom ovoga zanimljivog sastava. A Franklin je, naravno, bio iskren, neposredan i rječit…
Za početak, kako biste u najkraćim crtama predstavili svoj bend?
FJF: Mislim da bi svatko od nas našu glazbu mogao opisati na neki drugačiji način… Najkraće, po mom mišljenju, mi smo jedan postmoderni bend koji stvara postmodernu glazbu.
Bend je osnovan 2012. kako je došlo do suradnje i okupljanja postave koja se nije mijenjala (Franklin James Fisher, Ryan Mahan, Lee Tesche i Matt Tong)?
FJF: Tako je, jezgra benda ostala je ista. U početku smo tu bili Ryan, Lee i ja. Zajedno smo pohađali fakultet. U to smo vrijeme djelovali u odvojenim sastavima - dečki su imali svoj bend, a ja svoj. No, izuzetno mi se svidio rad benda Ryana i Leeja. Ali, pošto se taj bend raspao, nas trojica odlučili smo udružiti snage i snimiti svoj prvi album. Producent je bio prijatelj s Mattom Tongom, a mi smo tada trebali bubnjara. Matt je u to vrijeme živio u New Yorku, upoznali smo se, ubrzo shvatili da se slažemo pa nam se i Matt pridružio. Od tada smo imali brojne suradnike koje bismo mogli nazvati „širom obitelji“. Među njima našao se i moj najbolji prijatelj Tristan (Griffin) – jedan od najiskusnijih glazbenika koje poznajem. U početku nam je pomagao pri koncertima kao tehničar, a potom je dogovarao neke svirke, no u konačnici je svirao s nama u toj mjeri da ga možemo smatrati pridruženim članom, premda ima svoj bend koji se zove Shop Talk. Nadalje, naš prijatelj Dante (Foley) iz benda Mourning A BLKstar počeo je svirati bubnjeve s nama. Neki od članova tog benda sudjelovali su i pri snimanju pratećih vokala naših pjesmama poput „Dispossession“ koje smo znali izvoditi uživo na našim koncertima u sklopu nekoliko dotadašnjih turneja. Dakle, imamo svoju, rekli bismo, „širu obitelj“ koja je ponekad i promjenjiva po pitanju angažmana, ali na kraju smo ipak uvijek - Algiers.
Prvi veliki nastup imali ste s grupom Interpol. Možete li se prisjetiti toga vremena? Kako je na vaš nastup reagirala publika? Kako ste se osjećali prije, tijekom i nakon nastupa?
FJF: Samo iskustvo bilo je zanimljivo i fantastično jer je turneja s Interpolom bila prva koju smo ikad odradili. Osobno sam imao priliku učiti kako se ponašati kao predgrupa na velikom koncertu. Dečki iz Interpola su se prema nama odnosili kao savršeni domaćini. S obzirom da sam veliki obožavatelj ovog benda, za mene je ta turneja bila stvarno san snova! Do tada ih nisam čuo uživo, a odjednom nam se pružila prilika dijeliti pozornicu s njima svaku večer i pritom uistinu uživati gledajući Sama (Fogarina) kako doslovno uništava bubnjeve… Bilo je nevjerojatno! No, ujedno i prvo od brojnih iskustava iz kojih smo učili. Izdvojio bih svakako još i turneju s Depeche Modeom kao nadasve inspirativnu i značajnu za daljnji razvoj naše karijere i živih nastupa.
Stilski vas povezuju s Post-punkom, experimental rockom, soulom, hip-hop i industrial glazbom… Znam da nije lako, ali kako biste ukratko sami stilski definirali svoje pjesme?
FJF: Kao što sam ranije rekao, rekao bih da stvaramo postmodernu glazbu. Sve već postoji, a glavna premisa postmodernoga jest da moraš pronaći način kako izraziti one iste stvari koje generacije i generacije proživljavaju te da istovremeno pritom ne zvučiš, onako rekli bismo, 'pohabano' ili - „cliché“. U tu svrhu koristiš apsolutno sve što ti je dostupno. Postmoderna glazba jest kolaž svega što već postoji, a koji služi u svrhu izrade nečega posve novog. Tako su bendovi oduvijek djelovali. Načelno, umjetnika ne interesira kako je njegov rad definiran u društvu. Primjerice, Picasso nije prihvatio etiketu kubizma. Nije ga bilo briga što kubizam predstavlja, već je samo slikajući pokušavao iskoristiti formu i prostor platna na svoj način. Predstavnikom kubizma proglasili su ga kritičari, autsajderi, ljudi „izvana“… Stoga se niti mi ne zamaramo previše žanrovskim etiketama i nisu nam važne. Upravo sam zato počeo ono što radimo nazivati postmodernim bendom jer zvučimo kao bend koji treba zvučati u vremenu u kojemu živi, a to je 2023. godini.
Koje glazbenike najviše cijenite i volite slušati? Tko je sve utjecao na vašu glazbu?
FJF: Što se tiče uzora, svi se slažemo da je Nina Simone značajno utjecala na naše bavljenje glazbom. Ali svatko od nas sluša različitu, zanimljivu glazbu koju si konstantno međusobno preporučujemo i pomoću koje onda potom zajedničkim snagama glazbeno i stasamo. Što volim slušati? To je zanimljivo pitanje na koje mi nije lako dati odgovor. Evo, dajte mi vremena da razmislim o tome i odgovorit ću Vam do kraja razgovora… (smijeh)
Kada biste kroz dvije-tri pjesme trebali predstaviti svoj rad, koje biste pjesme odabrali i zašto?
FJF: Zanimljivo pitanje. Čini mi se da je najvažniji proces stvaranja pjesama odnosno kako iste nastaju. Stoga bih izdvojio „Blood“ jer smo tijekom njenog stvaranja definirali svoj identitet. Isprva sam napisao pjesmu koja je bila, recimo, kao neka pjesma koja potiče na meditaciju. Poslao sam je dečkima i Lee je na nju dodao onu svoju gitaru. Kada sam je čuo na prvu, nisam shvatio što je s time htio reći i trebalo mi je barem dan-dva da u glavi procesuiram snimku jer ništa slično do tada nisam čuo u životu. I onda, nakon što sam 'probavio' aranžman i ono što je predstavljao, doživio sam reklo bi se 'heuristički moment' u smislu toga što ćemo i kako ćemo raditi, a to se nekako uspjelo prenijeti i na sve nas. Tako je „Blood“ postao arhetip pjesme našeg benda. Kasnije smo radili pjesme poput „The Underside Of Power“ koja je nastala u periodu dok smo snimali odvojeno i međusobno baš i nismo u pravom smislu riječi komunicirali. Ryan i Lee su napisali dvije stvari koje su bile toliko komplementare da sam, pošto sam ih čuo, predložio da ih ukomponiramo u istu stvar iz čega su nastale strofe, refren i prijelaz. Dakle, to su dvije pjesme koje su Ryan i Lee stvorili potpuno neovisno jedan o drugome. Kad sam ih čuo rekao sam: „Ovo je tako jednostavno!“ i otpjevao melodiju… Eto, tako nekako jednostavno i, reklo bi se, organski nastaju stvari kada u njima svi imamo svoje prste. To su pjesme za koje bih rekao da definiraju Algierse. Tu su još i „Irony. Utility. Pretext.“, a od novijih pjesama vjerojatno još i „Irreversible Damage“, „Bite Back“… U suštini sve pjesme koje utjelovljuju gotovu pjesmu bolje su od nekih dijelova koje smo individualno napisali ili snimili odvojeno od benda.
Svirali ste u našem susjedstvu, čak i na Kosovu, a nekoliko ste puta nastupili u Hrvatskoj, prvo u Zagrebu (2016. i 2017.), a kasnije i u Šibeniku (2019.). Nastup 2020. je nažalost otkazan… Mediji su vas ocijenili „najinovativnijim bendom sadašnjice“… U kakvoj uspomeni su vam ostali ti nastupi? Kako ste vi doživjeli našu zemlju i okruženje?
FJF: Više smo puta svirali u Hrvatskoj, mislim da smo bili kod vas u najmanje tri navrata. Hrvatska je publika izvrsna. Izuzetno volimo svirati diljem bivše Jugoslavije jer su svi uvijek toliko uživljeni u nastupe. Svi su toliko dragi, iskreni, uzbuđeni što su na koncertu i cijene nas. Postoje gradovi, naročito u Americi gdje ljudi tijekom nastupa sjede u zabitim dijelovima kluba prekriženih ruku, ne miču se i ničim nisu impresionirani. Takvih sranja nema u Hrvatskoj kao ni u ostalim dijelovima regije. Povrh toga, hrana vam je jedna od najboljih na svijetu, a pejzaži su predivni: planine, nizine, gradovi, more… Što reći osim da obožavamo svirati ovdje i da se želimo što prije vratiti! Jedna od mojih profesorica s fakulteta i moja mentorica je Hrvatica. Bliski smo već dvadeset godina tako da i ta činjenica dodaje na važnosti Hrvatske za mene osobno a i za bend.
Kako stvarate pjesme? Radite li prvo tekstove ili glazbu?
FJF: Ovisi o pjesmi. Primjerice, za „Bite Back“ s novog albuma Ryan je odradio ukupan kompozitorski dio posla te instrumentalno kompletno aranžirao pjesmu. Rekao nam je: „Napravio sam ovu pjesmu i želim ju nazvati 'Bite Back'“. Kad mi ju je odsvirao, pomislio sam: „Čovječe, ovo je jedan od razloga zašto sam oduvijek htio biti u bendu s ovim likom“. Naime, čuo sam i osjetio što je napravio iz samog instrumentala. Sjeo sam s njim, počeli smo pisati i pjesma je nastala. I to odlična pjesma za koju nemaš nužno osjećaj kao da si se trebao pretrgnuti od posla da bi je stvorio jer postoji međuovisnost što je više nego super! Evo i „Claudette“ je još jedan izvrstan primjer. Ryan je napravio većinu aranžmana ako se dobro sjećam… Potom je Lee e-mailom poslao jedan „vijugav narativ o nizu svijesti“ o svom putovanju u Memphis kojega je htio uključiti u stihove. Pitao me bih li bio u stanju prebaciti taj e-mail u lirsku formu. Rekao sam: „Naravno. Ovo je super!“. Spojili smo sve elemente i dobili „Claudette“. To su primjeri u kojima su stihovi došli nakon glazbe, ali svako toliko stihovi mogu nastati prije samog aranžmana. Najčešće ta dva elementa dolaze nekako simultano. Ipak, češće je glazba ta koja određuje atmosferu, pobuđuje osjećaje koje čuješ dok slušaš instrumental, a oni ti nakon toga pomognu u pisanju. U svakom slučaju, ne možeš imati glazbu bez stihova, kao ni stihove bez glazbe, oni su međuovisni i kao najfinija čipka isprepleteni.
Poprilično ste kritični prema anomalijama u društvu. Što pokušavate poručiti kroz tekstove svojih pjesama? U koji sustav vrijednosti osobno vjerujete?
FJF: Osobno vjerujem samo u onu: „Nemoj biti đoko“. Na to se u biti sve svodi. Nije tako teško. Ljudi trebaju imati pravo dostojanstveno živjeti svoj život kao ljudska bića i treba ih pustiti da nađu partnera, obitelj, jedu, popiju piće s prijateljima i gledaju svoja posla. Iz nekih nedokučivih razloga ljudi jedni drugima vrlo često ne mogu dopustiti to. Nije teško, ali iz nekog razloga velikom broju ljudi to je izuzetno komplicirano. U taj sustav vjerujem – dakle, nemoj biti „đoko“.
U kojem smjeru mislite da se glazba giba danas? Što mislite o budućnosti? Koji je Vaš stav o streaming servisima i mislite li da ponovi rast popularnosti ploča omogućuje obožavateljima da otkriju „skrivene dragulje“ albuma?
FJF: Streaming servisi imaju svoje prednosti i nedostatke. Kao korisnik istih cijenim činjenicu da imam gotovo cjelokupnu glazbu u svom džepu kojoj mogu pristupiti u bilo kojem trenutku. Smatram da je to u stvari poprilično nevjerojatno. Što se tiče toga kako oni utječu na izvođače, mislim da je manje-više isto kao što je oduvijek bilo. Izvođači naime nikada nisu nešto posebno zarađivali od prodaje ploča kao što sada isto ne zarađuju previše niti od streaminga. Kako se glazbena industrija mijenja i evoluira tako se mijenja i mehanizam eksploatacije. To je jednostavno - kapitalizam. Tako to funkcionira. Mi smo u poziciji u kojoj je teško logistički i financijski funkcionirati dan za danom tako da se većinski bavimo time da zaradimo dovoljno da nastavimo raditi to što radimo, što je već, samo po sebi, izuzetan izazov. Stoga se ne bavimo time kako će se evolucija glazbene industrije odraziti na financije. Naravno da nas se sve to tiče, ali ne zamaramo se previše razmišljajući o svemu tome jer sve je toliko izvan naše kontrole da i nema previše smisla. Ekvivalentno bi bilo razmišljati kako bi na vaše neposredne financije utjecaj imalo neispunjenje obveze J. P. Morgana. Nemoguće je pomiriti se s time, ako razumijete što želim reći.
I za kraj, čime biste se bavili da se ne bavite glazbom? Postojite već jedno desetljeće, a gdje vidite svoj bend za idućih desetak godina?
FJF: Hvala Vam! Čovječe, ne želim ni razmišljati o narednih deset godina… Previše je zastrašujuće! Roditelji su mi u sedamdesetima, kažu da će se klimatske promjene nepopravljivo pogoršati do, čini mi se, 2030. godine… Bit ću iskren, radije bih živio u trenutku i brinuo se o tim stvarima kada za to dođe vrijeme. Pokušavam živjeti sada i biti u stanju uživati u sadašnjici. U stvari, većina bi se ljudi morala na neki način distancirati od svakodnevnice kako bi mogli uživati od trenutka do trenutka. Nekoć sam se i sam tako osjećao i zahvalan sam da se to promijenilo. A čime bih se bavio da se ne bavim glazbom?… Ne mogu zamisliti scenarij u kojem ne stvaram glazbu jer ono čime se baviš u poslovnom smislu nema nikakve veze s tim što uistinu jesi. Tu nema osnovne poveznice. Svi smo imali pozamašan broj različitih poslova, ali ja bih stvarao i stvarat ću glazbu bez obzira na to što moram raditi da stavim kruh na stol. Jednostavno ne mogu ne raditi glazbu.
Neizmjerno Vam hvala na Vašem vremenu!
FJF: Hvala Vama na vrlo pronicljivim pitanjima. Htio bih se vratiti na ono pitanje koga uživam slušati… Evo, rekao bih Denzela Curryja. Izbacio je izvrsnu ploču i zaista mi se sviđa. Poslušajte „Melt Session“ – dobra je to pjesma.
Hvala na preporuci, bacit ćemo uho... Još jednom hvala i puno sreće u daljnjem radu!
FJF: Hvala Vama!
