Intervjui
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

U organizaciji Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica 3. je rujna u Domu kulture Galženica održan izniman jazz koncert. Nastupili su američki gitarist Jonathan Kreisberg i slovenski pijanist Marko Churnchetz, sjajan jazz glazbenik s velikim međunarodnim iskustvom.koji je godinama živio i djelovao u New Yorku surađujući s vrhunskim svjetskim jazzistima.

Poput leoparda

Ugledni jazz glazbenik Jonathan Kreisberg počeo je svirati gitaru u dobi od deset godina, a kao šesnaestogodišnjak primljen je na New World School of Arts gdje se posvetio studiju jazza. Danas on drži predavanja i glazbene radionice diljem svijeta. Još kao tinejdžer bio je predstavljen u Guitar Playeru i DownBeatu. Godine 2017. objavio je svoju prvu knjigu skladbi i transkripcija, “Offerings of Note”, kao i seriju videozapisa s uputama pod nazivom “Polyrhythmic Guitar”. Proučavao je širok spektar glazbe i nastupao u različitim situacijama. Tijekom karijere svirao je s uglednim svjetskim glazbenicima kao što su Joe Henderson, Red Rodney, Michael Brecker, Dr. Lonnie Smith, Lee Konitz, Joe Locke, Jane Monheit i mnogi drugi. Osim toga vodi vlastite grupe s kojima je do sad snimio trinaest albuma. U tim projektima pridružili su mu se mnogobrojni poznati glazbenici kao što su Bill Stewart, Larry Grenadier, Gary Versace, Mark Ferber, Kevin Hays i Scott Wendholt, među ostalima.

Uz Churnchetza svirao je uzbudljivo, nježno, profinjeno, rasplinjujući maštu slušatelja koji su ih na kraju pozvali i na dodatak. Publika je od prvog trenutka bila na njihovoj strani, što zbog reputacije, a što zbog nadahnjujućih trenutaka, a bilo ih je podosta. Oni slušaju jedan drugoga, reagiraju u trenutku, prožimaju se, plešu zajedno u svojem jazz ritualu, podržavaju jedan drugoga u improvizacijama, sudjeluju u glazbenim dijalozima, potiču jedan drugoga za izlete u nepredviđenom smjeru. Zapravo, koncert su obilježili njihovi spontani jazz razgovori. “To je najvažnije obilježje jazza, to ga čini jedinstvenim”, rekao je u razgovoru koji smo vodili poslije koncerta. “Komunikacija je prisutna i u drugim stilovima, možda kroz osjećaje i improvizacije koje su prisutne u svim vrstama glazbe, u fraziranju, ali u jazzu na poseban način improviziramo na predložak. Ne ostvarujete li takve razgovare kad svirate jazz znači da ste promašili bit te glazbe. Glazba može biti vrlo profinjena, može nastati kroz neke aranžerske principe, ali mora imati taj princip razgovora. Tada se, naravno, nadate da svirate s nekime tko govori istim jezikom kao i vi, jer to je određeni jezik melodije, harmonije i ritma koji možete koristiti kao neku vrstu teme o kojoj želite govoriti. Marko i ja svakako imamo puno zajedničkog, govorimo istim jezikom, iako ujedno obojica govorimo vlastitim jezicima.”

jk

Načinom na koji su te večeri komunicirali podsjetili su na pristup koji je, primjerice, bio karakterističan za pijanista Ahmada Jamala i pjevačicu Betty Carter koji su, zajedno sa članovima svojih sastava, uvijek bili potpuno usredotočeni na ono što se zbiva u trenutku izvedbe. Tijekom cijelog nastupa su usredotočeni, osluškuju, očekuju sljedeći potez, vrebaju poput leoparda i djeluju u djeliću sekunde.“Ahmad Jamal je izvršio ogroman utjecaj na mene”, tvrdi. ”Posebice sam puno slušao njegove albume koji donose koncertne snimke. On je svoju glazbu svakako izrazito zasnovao kroz osebujan pogled na aranžirane. Bilo je puno aranžmana za izvedbe skladbi koje je ostvarivao s triom u kojem je svirao uz Israela Crosbyja i Vernela Fourniera, ali, naravno, bilo je tu i puno improvizacija. Možda ne toliko kao u našoj svirci. Mi uglavnom nemamo aranžmane, samo sviramo. Izazivamo jedan drugoga. To je obostrano. Na taj način razmišljam i kao vođa sastava, donosim odluke kad ćemo iznenaditi jedan drugoga. To je sastavni dio mojeg koncepta, želje za stvaranjem određenog zvuka, odlučivanja o tome kad se želim vratiti, čekati i osjetiti kad drugi glazbenici požele napraviti nešto neočekivano. Potrebno je stvoriti ravnotežu. Ponekad imate zamisao o tome kako želite zvučati, ali ako imate strpljenja, pričekate i dozvolite da drugi glazbenici pronađu nešto novo, to može donijeti razliku, možda neku novu ljepotu. Volim ravnotežu tih elemenata.”

Kaskade melodija

Kreisberg je ostvario ravnotežu i u odabiru repertoara. Naime, s Churnchetzom je izvodio vlastite skladbe, ali i jazz standarde, između ostalih i one slavnih instrumentalista kao što su Thelonious Monk, Wayne Shorter i Herbie Hancock. Bez obzira o kojim se skladbama radilo, publika ih je s oduševljenjem prihvatila. “Moje skladbe nastaju iz koncepata o kojima intenzivno razmišljam: harmonijskih, ritmičkih, melodijskih struktura koje promišljam onako kako odgovara mojoj osobnosti”, objašnjava. “Te zamisli nastojim uključiti u svoju glazbu. To je nešto kao razgovor koji vodim sam sa sobom. Promišljam razne mogućnosti provedbe, primjerice što je moguće učiniti s progresijama akorda ili tom vrstom melodije ili ritma. Neke skladbe koristim za takav pristup, a ujedno pronalazim najbolji način za improvizacije u tim izvedbama. Na taj način na nastupima pronalazim nove stvari. Sve se svodi na to kako provodim te zamisli. Ne rade svi skladatelji na taj način, ali ja nastojim tako djelovati. To mogu biti različite stvari. To je ponekad nešto zaista jednostavno, a nešto može biti jako složeno, kao što je “Twenty-One”, jedna od mojih skladbi koje uzdižu glazbu.”

IMGP8814

Iako, razmišljajući o svojem skladateljskom radu, govori o glazbenim elementima, slušajući izvedbe njegovih skladbi slušatelji budu potaknuti zamišljati slike, krajolike, scene, boje... “Čudno je to”, kaže. “To je uobičajeno u klasičnoj glazbi, u tzv. programnoj glazbi, primjerice u skladbama poput “La mer” Claudea Debussyja koja je nadahnuta morem. Slušajuće je doista možete vidjeti more. Moja je majka slikarica i ponekad je u mojem umu prisutan vizualni aspekt glazbe. Pred kraj izvedbe poželio sam svirati otvoreno, u mislima sam vidio plažu po kojoj se rasprostiru raskošne melodije. Svaki put je drukčije, šumovi se preklapaju. Da, tada su mi u glavi slike. Nekad radim na taj način, kao da vidim boje, zvukove i oblike. Ako to dobro prenesem u glazbu ljudi će to osjetiti u izvedbama. To je gotovo kao da glazbu čujete ovisno o trenutnom stanju. Zato je svaki put možete čuti drukčije. Kad izvodim tu glazbu sve to mogu dubinski osjetiti, ovisno o trenutku. No ponekad glazba postoji takva kakva jest i možda znači nešto drukčije za jednog slušatelja, a drukčije za drugog. Možda je to nadahnuće, a ne promišljanje kako napraviti nešto određeno. Ponekad radim i tako. Nekoliko sam skladbi napisao na taj način. Nastojim se prisjetiti. Nekad se najprije pojavi tema, a potom nastojim prilagoditi osjećaj. Naslovom nastojim popuniti osjećaj. Ponekad je to samo zamisao. Radim na oba načina. No ono što je najvažnije, prigodom skladanja nastojim zaboraviti pravila. U protivnom ću upasti u rutinu i zaglavit ću u tome.”

Kreisberg na sličan način razmišlja i kad izvodi standarde. Primjerice, a tako je bilo i na koncertu u Velikoj Gorici, najavi neku skladbu Herbiea Hancocka, i počne je svirati, ali završi skladbom Theloniousa Monka koja mu je obuzela misli u tom trenutku. “Da, na kraju smo tako svirali. Najprije smo je kodirali, potom smo stvarali kaskade melodija. Obožavam taj zvuk.”

Iako svira u formaciji dua, u tim situacijama razmišlja kao aranžer. “Uglavnom je tako”, govori. “U ovom su duu dvojica aranžera. I Marko je aranžer. Obojica razmišljamo kao aranžeri. O tome sam mu govorio. Kad smo prvi put svirali kao duo bio je pomalo sramežljiv jer nije naviknuo na mene. Rekao sam mu da i on treba osmišljavati glazbu. Obojica to radimo jer ipak je to duo i trebalo bi biti tako. Zbog toga je večeras bilo silno zabavno.”

Šokantno saznanje

Kad je riječ o aranžmanima pažnju nam zaokuplja način djelovanja u prog-rock glazbi, stilu u kojem je Kreisberg djelovao, a koji je poznat po uzbudljivim aranžmanima. Naime, nameće se pitanje zašto ne bi jazz glazbenici preuzeli neke od važnih elemenata tog stila koji bi mogli obogatiti njihove aranžmane, koje bi mogli koristiti za razvijanje skladbi, primjerice, način korištenja dinamike, razvijanja izvedbi, kontrasta, promjena. “Dobro si to zapazio”, nadovezuje se. “Čudno je, ali to što si opisao zapravo se ne koristi u jazzu, tek ponekad tu i tamo. Primjerice, postoji snimka nastupa orkestra Dukea Ellingtona kad neka dama pleše ispred bine. Sviralli su na Newport Jazz festivalu. To nije bilo uobičajeno u jazzu. Jazz koji je svirao Charlie Parker razvijao se po ravnoj liniji - naravno da se radio u nevjerojatnoj glazbi - i bez potrebe da se postigne klimaks i svi ti veliki atributi. Takva je bila većina glazbe koja je nastala prije 1960-ih, primjerice upravo ona Charliea Parkera. To se promijenilo tijekom 1960-ih s dolaskom Wesa Montgomerija, Georgea Bensona, Lonniea Smitha. Ti su glazbenici gradili glazbu na drukčiji način. Divno je svirati vrhunski jazz bez te nadogradnje. Zapravo, to je izazov. Taj pristup u kojem svaki solo doživljava klimaks dolazi iz rock glazbe. Tako nešto pomalo je radio John Coltrane početkom 1960-ih. Često s ljudima raspravljam o tome. Naime nitko ne razmišlja na taj način. Coltraneov sastav s Elvinom Jonesom i McCoyem Tynerom, iako nisu svirali elektrificirana glazbala, bio je neka vrsta prvog fusion benda. Naime ljudi obraćaju pažnju na pojačala i rock zvuk, ali postoji i nešto drugo. Sve ovisi o tome što nazivamo fusionom. Svirati s tom vrstom intenziteta, tako moćno kao što je Trane svirao, to je gotovo kao ono što je radio Jimi Hendrix. Za mene, iako glazbala nisu elektrificirana, to je na tom tragu, a bilo je to prije nego su Miles Davis i Weather Report počeli to raditi. Na to gledam kao na početak tog smjera u glazbi. Da, iznimno sam nadahnut prog-rockom. Odrastao sam svirajući taj stil. Bilo je to u vrijeme kad su mnogi glazbenici eksperimentirali i proširivali svoje glazbene vidike. Zahvaljujući mom ocu odrastao sam slušajući glazbu iz tog razdoblja, sastave kao što su Who, Coltrane, Cream. Njihove je ploče moj otac puštao u našem domu. Kad sam počeo svirati bavio sam se rockom i klasičnom glazbom, ali vrlo brzo shvatio sam da mi je najzabavnije zatvoriti oči i improvizirati, čak i kad sviram rock. Uvijek sam osjećao radost učeći skale, modove, rage. Uvijek sam bio sretan vježbajući sve to. Bio sam živčan kad sam trebao svirati klasiku jer sam morao previše razmišljati o tome što ću svirati. Tada sam, kao šesnaestogodišnjak, otkrio da na gitari mogu svirati glazbu Charliea Parkera. To mi je bilo šokantno. Otada je moje stvaralaštvo bilo podijeljeno između prog-rocka - imao sam bend koji je svirao u tom stilu - i jazza koji sam također svirao. To je trajalo neko vrijeme, a potom sam uronio dublje u jazz. Preselio sam se u New York i prilagodio se jazzu kakav je tamo aktualan, ali poslije su se u moju glazbu vratili klasika, rock, prog... To je u osnovi moja priča.”

IMGP8866

Postoje i drugi primjeri na kojima bismo mogli analizirati mogućnost utjecaja drugih stilova na jazz. Primjerice skladba “Blue Rondo a la Turk” Davea Brubecka koja ima neku posebnu dramatiku netipičnu za jazz. Baš kad pomislite da je alt saksofonist Paul Desmond zaključio temu i krenuo u solo, odjednom prekida i vraća se na taj ritam. “Zanimljivo je da si to rekao jer album “Time Out”, na kojem je objavljena izvedba te skladbe često se vrtio na očevom gramofonu”, prisjeća se. “Ta je skladba posebna. To je Balkan. (Pjeva ritam, op.p.). Čudno, zaboravio sam na taj album, ali moja glazba ima puno veze s tim ritmovima, kao i s raznim drugima stvarima koje sam slušao kao klinac. To je snažno utjecalo na mene. Imam skladbu napisanu u devet osmina, baš kao što je “Blue Rondo a la Turk”. Zapravo slična je. “Blue Rondo a la Turk” ide ovako (pjeva ritam, op.p.), a moja skladba ide ovako (pjeva ritam, op.p.). “Blue Rondo a la Turk” je 2 2 2 3, a moja je 3 2 2 2, gotovo isto. Nikad nisam razmišljao o tome, ali vjerojatno je to ostalo u meni jer sam tu glazbu puno slušao kao dijete.”

Uzavreli gitarizam

Jednu od važnijih suradnji Jonathan Kreisberg je ostvario s orguljašem Dr. Lonniem Smithom s kojim je, u sklopu Avantgarde Jazz Festivala, 2011. nastupio u Rovinju. Svirajući s njim dublje je uronio u stvaralaštvo velikog gitarista Georgea Bensona koji je sa Smithom svirao 1960-ih, u svojem najkreativnijem razdoblju. “Puno sam svirao s njim”, kaže. “Cijenim to što je ostvario s Georgeom. To je bila prijelomnica u to doba. Svi znaju kako je opak Benson bio u to doba. Bio je žestok momak. Bilo je puno vrhunskih gitarista: Wes Montgomery, Pat Martino, Grant Green, poslije Allan Holsworth... Toliko je sjajnih gitarista, ali za mene George Benson je pri vrhu te liste. Jedan je od velikana. U jednom se trenutku njegova karijera promijenila, ali još uvijek svira fantastično. Nevjerojatno! Zapravo iako je to što svira danas stilski drukčije, u stilu njegovog albuma “Weekend in L.A.”, njegovo sviranje gitare je nevjerojatno. Uspio je privući široku publiku, ali još uvijek sjajno svirajući gitaru. U tom smislu on je genij. Pronašao je način kako ostvariti životno djelo. Mnogi se glazbenici bore kako bi preživjeli stvarajući glazbu koju žele. Puno sam žrtvovao da sviram onako kako želim svirati. Nemam taj mentalitet pop glazbenika, ali ponekad poželim da ga imam. To je u redu. Svatko pronalazi svoj životni put. Cijenim Georgea jer zna što želi, da želi postati pop zvijezda, ali i dalje vrhunski svirati gitaru. Pronašao je način kako biti oboje. To je cool, ali naravno obožavamo ga slušati u izvedbama s Lonniem Smithom i Ronniem Cuberom, svim tim glazbenicima iz toga doba. Uvijek slušam te izvedbe. (Pjeva, op.p.).”

IMGP8814

Jedan od spomenutih gitarista koje Kreisberg obožava je prog-rock i fusion glazbenik Allan Holsworth, nekadašnji član kultnih sastava kao što su Soft Machine i UK! S njima, ali i u drugim situacijama, stvarao je bezvremensku glazbu. “Da, nevjerojatno”, govori uzbuđeno. “I ja tako mislim. Allan je s drugog planeta. Kad razmiušljamo o njemu i Bensonu, obojica su svirali u isto vrijeme. Mladi Pat Metheny se tada pojavio. To su bila divna vremena. John Scofield. Bilo je to ludo doba za gitaru. Da, mnogi ne razumiju to što je Allan svirao.”

Kreisberg obožava i Jima Halla. “Jim Hall je također utjecao na mene. Bio je sjajan glazbenik ali nije bio poput ostalih. Svi, kao i ja, govore o uzavrelom gitarizmu, pa čak i George Benson. Obožavam to što govori o uzbuđenju kod sviranja gitare, ali Jim Hall nije mario za to. On je bio purist. Za njega su važni bili melodija, frazirung, baš poput pijanista Billa Evansa. Čak je i Bill Evans bio više usredotočen na tehniku od Jima Halla. I on je izvršio snažan utjecaj na mene. Čudno je to jer ne radim razliku između toga je li netko gitarist ili svirač nekog drugog glazbala ili jednostavno glazbenik. Jim Hall je prvenstveno bio glazbenik.”

Osim što je još jedan iz elitnog kluba, Hall je jedan od rijetkih koji je svirao u duu s pijanistim, i to upravo s Billom Evansom. Zapravo to je bio jedan od rijetkih dua gitara-klavir, tako da Kreisberg i Churnchetz u svojoj duo pustolovini nisu imali puno modela za koje su se mogli uhvatiti. “Da, zaista, nema ih puno”, razmišlja. “Nije to tako česta kombinacija kao, primjerice, gitara i kontrabas. Teško je svirati u toj formaciji.
Možda moram učiniti nešto po tom pitanju. Svakako, volim Halla i Evansa. Obožavam njihove duo albume “Undercurrent” i “Intermodulation”, sve što su zajedno odsvirali.”

Preuzeto iz Novog lista od 10. rujna 2023.



Izvještaji



Symphonika On The Rock i treći put u Lisinskom


U klubu Boogaloo održan ZMF Media dan


Camille Bertault Quintet oduševio Tvornicu


Sjajan koncert The Tiger Lilliesa u Kinu SC


Trap Takeover na jednu večer preuzeo Kutinu


Zadruga rasturila u rasprodanom Hard Placeu


Songkillers nastupili u Tvornici


Kries u Boogaloo – autohtona hipnotička etno psihodelija


Urban&4 uz gudački orkestar nastupili u Šibeniku


“Ne igraj se s vatrom, slušaj ju!”


Slavlje života i glazbe velike Janis Joplin


Mondo Generator feat. Acid Row i Omega sun


Zagreb glazbom obilježio Dan Europe


JazzHR u Tvornici kulture


Galerija fotografija: Them Moose Rush, Zepaxia, Rens Argoa


Tihomir Pop Asanović veličanstveno obilježio 60 godina karijere


Opasna doza dopamina u Tvornici kulture – Baks


Matija Cvek održao koncert u Zadru


Lekcije Kojota na otvorenju 20. Culture Shock Festivala