Jazz i klasika

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

gil i veloso 1

Posljednji dio Umbria jazz festivala obilježio je duet legendi iz Brazila, Caetana Velosa i Gilberta Gila. Iako su obojica nastupili solo na Umbria jazz festivalu mnogo puta, ovo im je prvi zajednički nastup od 1994., kad su nastupili zajedno povodom 25. godišnjice Tropicalisma, glazbenog pokreta u čijem su osnivanju sudjelovali 1968. i koji je imao značajan utjecaj na brazilsku glazbu i kulturu. Tadašnja diktatorska vlast u Brazilu smatrala ih opasnim glazbenim subverzivcima pa ih je prvo poslala u zatvor, a zatim deportirala u Englesku. Veloso i Gil stvarali su glazbu koja se nadahnjivala rockom, zapadnom psihodelijom, brazilskom popularnom glazbom i ritmovima Afrike. U petak 17. srpnja nastupili su na glavnoj pozornici Arena Santa Giuliana pred brojnom publikom i prošetali se kroz neke od svojih najpoznatijih pjesama. Veloso je uvijek bio liričniji kantautor, nježnog i pomalo snovitog vokalnog izričaja, a Gil je živahniji i kombinira rock, sambu, funk i bossa novu u originalan izričaj koji pršti zaraznom energijom. Koncert je naslovljen ''Two Friends, One Century of Music'' (svaki od njih ima glazbeni ''staž'' od 50 godina, dakle zajedno 100 godina), i na repertoaru su se izmjenjivale njihove autorske pjesme s drugim klasicima brazilske glazbe. Iako su obojica u ranim 70-ima, i dalje su impresivni glazbenici koji unose mnogo osjećaja i osobnosti u glazbenu izvedbu. Na koncertu nije bilo nekih iznenađenja - bila je to večer prekrasnih melodija i prekrasnih tekstova u emotivnoj i nadahnutoj interpretaciji dva glasa i dvije gitare.

bill frissel 1

Istu večer u programu ''Round Midnight'' u Teatru Morlacchi nastupio je Bill Frisell sa svojim kvartetom dugogodišnjih suradnika i predstavio svoj recentni album ''Guitar in the Space Age!'', u kojem odaje omaž ranom rock & rollu, surfu i popu iz 50-ih i 60-ih, periodu koji ga je nadahnuo na početku karijere. Većina su pjesama klasici - i dok melodije definitivno ostaju prepoznatljive, aranžmani su osvježeni zanimljivom i novom glazbenom vizijom na granici jazza i surfa. To su ikoničke pjesme poput Turn, Turn Turn (The Byrds), Surfer Girl (Brian Wilson), Tired of Waiting for You (The Kinks), Telstar (Joe Meek) itd. Ovaj Frisellov projekt snažno odiše nostalgijom i defintivno je privlačan i široj publici, no to ne umanjuje njegovu glazbenu vrijednost - izvedba je na vrlo visokoj razini uobičajenoj za Frisella i njegov bend, jedini bi prigovor bio suzdržanost u improvizacijama - pjesme su izvedene gotovo jednako kao na studijskim verzijama.

enrico rava 2

Idući dan u popodnevnom terminu na istom je mjestu nastupio doajen talijanskog jazza, trubač Enrico Rava sa svojim kvartetom i saksofonistom Stefanom di Battistom kao posebnim gostom. Bend je pružio standardno dobru svirku, no pomalo rutinsku i prilično nezanimljivog repertoara te nedorađenih aranžmana.

ravi coltrane 6

Glavna pozornica u subotu i nedjelju (zadnja 2 dana festivala) bila je rezervirana za popularnije, mainstream glazbene stilove koji privlače najširu publiku, koja vikendom navre u centar Perugie i doslovno poplavi njezine uske uličice, trgove, skrovite prolaze te genijalan sustav pokretnih stepenica koje premrežavaju stari grad (i jednim dijelom prolaze čak kroz srednjovjekovnu tvrđavu) i koje služi kao javni prijevoz. Vikend je definitivno najbolje vrijeme za doživjeti atmosferu (ako vam ne smeta što se većinu vremena morate kretati u rijekama ljudi), no jazza je nešto manje tih dana, i uglavnom se održava u Teatru Morlacchi. Tako je u subotu u ponoćnom terminu održan jedan od najboljih koncerata cijelog festivala: nastupio je Ravi Coltrane Guitar Quartet, moćan all-star bend. Osim Coltranea na saksofonu (naravno, riječ je o sinu Johna Coltranea, no koji je dovoljno talentiran da se ne treba ''šlepati'' na očevu slavu), tu je briljantni bubnjar Nate Smith, odlični gitarist Adam Rogers, te fascinantni Scott Colley - u čijim rukama kontrabas nadilazi funkciju ritmičkog instrumenta i ruši sve predrasude slušatelja o ulozi kontrabasa. Bio je to punokrvni i strastveni jazz - beskompromisan i ambiciozan u izričaju, no istodobno otvoren prema publici koja zna pažljivo slušati i prepoznati glazbenu ljepotu koja je doista prožimala svaki ton i svaku glazbenu frazu. Prava ''subverzija'' za subotnju večer, kad je na ulicama sa svih strana treštao polu-loš ili u najboljem slučaju nezanimljiv pop.

francocerri 3

I posljednji dan festivala, u nedjelju, najbolji su koncerti održani u Teatru Morlacchi. U podne, doba kad dobar dio grada još spava nakon cjelonoćnog tuluma, nastupio je Franco Cerri, kojeg se smatra najboljim talijanskim gitaristom. Njegova je karijera počela davnih 1940-ih, kad je nastupao čak s legendarnim Djangom Reinhardtom, a svirao je i s drugim velikim imenima - od Billie Holiday do Cheta Bakera. Sad je to gospodin u godinama (inače isto godište kao Tony Bennett, 1926.), no i dalje je očito zašto ga se smatra jednim od najvećih gitarističkih stilista u Europi. Nastupio je sa svojim kvartetom i repertoar se sastojao uglavnom od standarda, obrađenih malo suzdržano, ali s mnogo ukusa i sviračke virtuoznosti.

aaron diehltrio 5

U popodnevnom terminu u 17h održan je jedan od zanimljivijih glazbenih događaja: na istom je mjestu nastupio Trio Aarona Diehla, koji je sve donedavno bio najpoznatiji kao prateći trio briljatne vokalistice Cecile McLorin Salvant - uostalom, s njom je nastupio prošle godine na ovoj istoj pozornici. No od početka su se toliko isticali i velikim dijelom doprinjeli umjetničkom uspjehu Cecile McLorin Salvant, da je bilo jasno da je riječ o sjajnim glazbenicima, od kojih se posebno ističe Aaron Diehl, sofisticirani pijanist mlade generacije (30 g.), već jasno profiliranog stila. Zanimljivo je spomenuti da je kao dječak u ljetnom glazbenom kampu upoznao drugog pijanističkog wunderkinda, Eldara Djangirova, koji je ostavio velik utisak na njega svojom strašću prema glazbi Oscara Petersona i Arta Tatuma. Trio je na koncertu izveo uglavnom standarde, od kojih su neke svirali i sa Cecile, pa ih je bilo zanimljivo čuti u čisto instrumentalnoj verziji. Koncert je bio jedan od najugodnijih malih bisera na festivalu i ostaje dojam da ćemo itekako još čuti za Aarona Diehla u budućnosti.

Umbria Jazz Festival - galerija

Umbria Jazz Festival 2015 izvan službenog programa - galerija