Kakve veze ima londonski Royal Albert Hall i zagrebački klub Booglaoo?
Što spaja datume 04. svibnja i 29. listopada? Odgovor je samo jedan, izuzetni Joe Bonamassa i njegov izvrsni band.
Priznajem, još nisam došao k sebi. Pred mojih očima titraju bezbrojne plavičaste zvjezdice, koje će još dugo, jako dugo zamagljivati moje glazbene interese i stremljenja. Razlog? Joe Bonemassa doslovno me slomio i rastavio na proste faktore svojom glazbom, svojim bluesom.
Bila je ovo svakako velika večer za pamćenje, bio je ovo koncert o kojem će se još dugo, ali zaista dugo pričati. Naime, ukoliko utvrdite nepobitnu činjenicu da su ljudi potegnuli i došli iz svih krajeva Hrvatske, a bilo je posjetitelja i iz susjednih nam država, onda to samo opravdava debele razloge organizacije ovakvih događanja.
Prije svega moram izraziti svoju veliku radost sa prepoznavanjem meni osobito dragih ljudi i prijatelja provjerenih rock i blues znalaca, bez kojih ovaj koncert ne bi bio to. No, zahvaljujući fenomenalnom Joe Bonamassi i njegovom bendu, ali i svim odabranim i inim posjetiteljima ovo je bio događaj za pamćenje.
Ponajprije želim istaknuti da s obzirom na moje 'zrele' godine i dostatnu satnicu na provedenim koncertima, teško da bih propustio prigodu nazočiti njegovom slijedećem koncertu. Daj bože čim prije! No, usput moram se zapitati kako će ovaj gitarist zvučati kada bude imao na primjer 64 godine? Volio bih to čuti, ali to zaista nije do mene… to je pitanje sudbine i davno određenog i upisanog životnog koda.
Kome moramo zahvaliti sinoćnji koncert? Mnogi su komentirali što birati - maestra Ivu Pogorelića ili čovjeka, glazbenika, virtuoza svog instrumenta, gitarista, koji jednako dojmljivo i sa svom svojom dušom prezentira svoje osjećaje kroz glazbu koju izvodi. Osobno, volio bih slušati obojicu, no ipak sam odabrao Joea Bonamassu.
Mnogi su komentirali ovdje su trebala sjedeća mjesta, trebali su postaviti stolice, no i ovako stojeći sve je odisalo nekom akademskom aureolom.
Koncert je počeo točno u 20.00 sati, a publika je potpuno ispoštovala sva prethodna upozorenja. Publiku su većinom sačinjavali stariji, ali bilo je tu i puno, ali zaista puno mladih i onih još mlađih, što samo govori o čemu se ovdje radi.
Odlična ekipa u sastavu:
Joe Bonemassa – gitara & vokal
i njegov bend:
Rick Melick – klavijature
Carmine Rojas – bas gitara i
Bogie Bowles- bubnjevi
uz povremeno angažiranje po meni zaista van serijske škotske glazbenice, pjevačice Sandi Thom (upoznao sam Vas sa njezinim albumom Merchants And Thieves, na ovom portalu) Jednako tako mora se tu istaknuti sjajni muški vokal, odlični Paul Raferty koji je dostojno zamijenio Joeov.
Maksimalno poštivanje izvođača, ali i publike. Evo i zašto?!
Da se vratimo na početak i komparaciju Royal Albert Hall, London – Boogaloo klub, Zagreb. Ista ekipa i tamo i ovdje u Zagrebu. Joeov pristup je uvijek isti bez obzira na to gdje svira što podrazumijeva jednaki tretman publike bilo to u nekoj raskošnoj dvorani ili manjem zadimljenom klubu. I stoga velika hvala izvrsnom Joe Bonamassi i bendu, ali hvala i organizatorima. I na kraju hvala publici, koja je znalački nosila Bonamassu i band tijekom cijelog dvosatnog nastupa.
Od prve Cradle Rock do zadnje stvari Just Got Paid, Joe nas je suvereno vodio kroz svoj nastup. On u svakom trenutku zna što hoće, što može i što želi. Ta dojmljiva lakoća kojom nas vodi kroz svoju set listu od nas samo traži da uživamo. Najviše posla ima njegov tehničar gitara jer on ih mijenja u svakoj pjesmi i to brzinom da uopće nema stanki. Lagani pozdrav na početku samo jasno stavlja do znanja da ovdje nije potrebna puka animacija publike u vidu 'ajmo ruke, di su ruke' i slične nebuloze i trivijalne animacijske fore. Glazba koju Bonamassa izvodi i više je nego dovoljna animacija i užitak - njegova glazba radi sve .
Sam koncertni nastup imao u sebi apsolutno sve što treba: električni i nadasve nadahnuti akustični set, gdje je kroz samo dvije skladbe Woke Up Dreaming i Mountain Time, izašla na vidjelo sva virtuoznost ovog velikog gitariste. Akustični set obilježila je svirka koja ocrtava njegovu glazbenu svestranost i zaigranost, koji se pravim znalcima jednostavno morao duboko urezati u pamćenje. To jednostavno dovoljno govori zašto Joe Bonamassu tituliramo kao jednog od ponajboljih gitarista novije blues generacije.
Nakon uvodne Cradle Rock, slijedi ubojita So Many Roads. When The Fire Hits The Sea je prva tema sa zadnjeg albuma Black Rock i odlično je primljena. A nakon toga kreće potpuni i razorni atak na sva naša osjetila preko So It's Like That, If Heartaches Where Nickels, Slow Train, Steal Your Heart Away. Narastajuća Sloe Gin sa istoimenog albuma doslovno razara i zadnje bastione eventualno nekih uvijek prisutnih skeptika (no manjina ili nekolicina filozofski nastrojenih 'seratora' o.a.) morali su konačno 'začepiti' jer Joe toliko iskreno i potpuno predaje svoju glazbu, svoj blues, da tu jednostavno nema nikakvih drugih, drugačijih i različitih primisli. Duboko cijenim upravo tu njegovu iskrenost i poštovanje koje iskazuje prema publici gdje god nastupa. To je još samo jedan plus više koji govori o njegovom karakteru.
Kako se pjesme redaju od briljantnih izvedbi Ballad Of John Henry, razigrane Happier Times preko odlične Never Make Your Move Too Soon, dolazimo do zaista veličanstvene Great Flood i totalno raspojasane Young Mans Blues. Potom na red dolazi već spomenuti akustični set o kojem moram još napisati sljedeće. Joe Bonamassa sa tolikom lakoćom prezentira svoju glazbu, kojom će Vas doslovce raspametiti, Joe svojom virtuoznošću i gitarističkim rukopisom duboko ostavlja trag na našim osjetilima, na našem unutarnjem i potpuno osobnom biću, a koliko znam to čine i mogu samo najveći!
Nakon akustičnog seta dolazimo do kraja oficijelnog dijela koncerta , no publika traži još i Joe se vraća. Bis započinje legendarnom Cohenovom Bird On A Wire …wow …Strahovita izvedba, meni puno bolja nego što je zapisana na albumu Black Rock. Na samom kraju Joe izvodi urnebesni improvizacijski mix u vidu njegove obrade legendarne pjesme ZZ Topa Just Got Paid, bila je to nezaboravna šetnja i zorno pokazivanje 'od kuda vjetar puše' . Implementirati u nju Stratus Billy Cobhama, čuti spoj i kratku interakciju i gitarističku frazu Jimmy Pagea (tek mali dio Dazed And Confused Led Zeppelina o.a.) bila je veličanstvena privilegija prepunog prostora kluba Boogaloo i oduševljene prisutne publike. Nakon pune 123 minute sve je gotovo i pred nama je jedan veliki glazbenik završio svoj nastup.
I na kraju da zaključim ovaj svoj izvještaj. Joe Bonamassa jedan je od onih glazbenika, koji traže svoj glazbeni izričaj u glazbi velikih i legendarnih gitarističkih majstora, ali svemu tome dodaje još i veliku količinu svojih glazbenih ideja i nadahnutih improvizacijskih rješenja i trenutaka. Joe kompozicijama bilo na albumima, bilo na nastupima u živo, daje svoj štih i na taj način stvara glazbu, koja plijeni pozornost svekolike rockerske, ali i bluzerske publike diljem svijeta. Osobito mi je drago da je i Hrvatska postala dio toga. Dok je Joe Bonemassa "the guitar wizard" na sceni; osobno, nimalo se ne bojim za budućnost bluesa, a ni glazbe općenito.
Set lista:
Cradle Rock
So Many Roads
When The Fire Hits The Sea
So It's Like That
If Heartaches Where Nickels
Slow Train
Steal Your Heart Away
Sloe Gin
Ballad Of John Henry
Happier Times
Never Make Your Move Too Soon
Great Flood
Young Mans Blues
Woke Up Dreaming
Mountain Time
BIS
Bird On A Wire
Just Got Paid
