Kako okarakterizirati koncert kojeg kraju privedu čak tri bisa pred ispunjenom Tvornicom u onoj „cerada“ varijanti? Trijumfalnim? Spektaklom? Kolosalnim nastupom?
Kada pričamo o Damiru Avdiću, diplomcu hard core škole, svi ti epiteti padaju u drugi plan. Damir je anarhista, iako u jednom stihu sasvim izričito tvrdi da nije. Ali jest. Kao takvom, Damiru treba publika, ona zbijena ispred njega s kojom se saživi i bude kao jedan. Na barikadi. Prvi među jednakima. U majici „Kapitalizam macht frei“. Ona publika koja čas uzmiče pred pogledom koji izaziva strah, a potom kreće u napad frenetično izvikujući parole. Veći koncertni prostori nisu u „stanju“ ponuditi takav odnos. Nema intime i veliki dio onoga zbog čega Damir jest fenomen se izgubi visoko gore među čeličnim konstrukcijama hale.
Ali prije svega, Denis Katanec. Poprilično samozatajan i nenametljiv lik koji se nekako baš u skladu s tim i „došuljao“ na pozornicu te otpočeo svoj polusatni set nešto iza 21:30h. Sam s akustarom skriven iza duge kose Denis gura svoju priču na način da slušatelja polako vodi od stanja apsolutne nezainteresiranosti za „nekog tamo lika na pozornici“ do toga da tijekom izvedbe pjesme „Florijan“ sve oči budu uprte u njega a čak i onaj dobro poznati žamor utihne te na koncu sve završi odobravanjem i pljeskom. Nekada, dok sam bio jako mlad, trnci su me prožimali na navijačke himne, sada je to „Florijan“. Ali ozbiljno, bez prenemaganja. Kada kupiš kartu za koncert, ta emocija je ono što si platio. Kako sam relativno novi prebirač po Denisovoj pjesmarici, još samo dvije pjesme uz već gorespomenutu numeru sam prepoznao, „Pejotl“ i „Jedra“. Konačni dojam je svakako pozitivan, iako, očito je da bi bendovski potencijal Denisovih pjesama (koje uostalom izvodi kao Felon i Okanagan LTD) puno više došao do izražaja u ovom prostoru.
Nego, Damir. Ovo je treći put kako gledam nastup ovog čovjeka, prvi put u Močvari, potom Vintage te sada Tvornica. Prvi put te razbije, drugi put sastavi, a treći? Treći put sve to ponovi ali u nekakvoj „light“ verziji, izuzev „Fadila“ ostatak nastupa nije ponudio neka bitnija uzbuđenja u odnosu na ono već viđeno. O čemu zborim?
Damir naime ima ogroman potencijal svoje nastupe pretvoriti u prave male igrokaze na tragu onoga što Aleksandar Stojković radi s braćom Sinkauz iz East Rodea. Sinoćnja izvedba „Fadila“ je to najbolje pokazala i izazvala vjerojatno i najveću reakciju iz publike, iako je kronično nedostajao onaj osebujan način komunikacije i interakcije kada povici iz publike praktički usmjeravaju priču ili određuju tempo. Damiru ide i stand-up i spoken word forma, no tu je na naplatu došao problem s veličinom koncertne dvorane i barijerom između izvođača i publike. Stoga, ovaj koncert je za one koji se tek upoznaju s Damirom sigurno bio odlična uvodna priča jer smo u više od dva sata svirke imali priliku čuti diskografski presjek od „Human Reich“, preko „Matičnjak“ i „Human rights“, već kultne „Bratstvo i jedinstvo“ i „Muharem“, nenadjebive „Komunist vs. Nju bosniše kultural revolušn“ i „Po asfaltu i betonu“ sve do završne „Lucifer“.
Na koncu nisam nezadovoljan sinoć nešto iza ponoći otišao iz Tvornice. Damir jest zajebat lik koji rijetko koga ostavlja ravnodušnim, no da bih iz sasvim sebičnih razloga htio da čitava priča s Avdićevim koncertima ostane u intimnijim prostorima i da se stavi naglasak na njegov fantastičan „storytelling“, improvizaciju, smisao za humor i onaj luđački sjaj u očima, to ne mogu sakriti. Damir u konačnici i jest prije svega pripovjedač, pa tek onda muzičar.
Damir Avdić, beskompromisan, izražajan kantautor, pjesnik i pisac, sinoć je u pristojno popunjenom velikom pogonu Tvornice kulture još jednom dokazao da njegov umjetnički izražaj i kritika društva nailaze na prepoznavanje. Vjerna zagrebačka publika, u glas je pjevala i recitirala britku underground poeziju. Tri mikrofona, pojačalo, gitara te osebujni, snažni tekstovi, koji prokazuju lažnu religiju, komercijaliziranu revoluciju i pogrešnu demokraciju, popraćeni distorziranim rifovima bosanskog psiha, bili su i više nego dovoljni da zadrže pažnju publike čitavih sat i pol. Jednako zanimljiva, a ponekad i otrovno živopisna je i njegova ljubavna lirika, koja često pada u drugi plan. Iako je dugo godina bio poznat kao frontman hard-core punk banda Rupa u Zidu, kultni status samostalnog performera, kantautora, pisca i pjesnika počeo je graditi 2004. izdavši svoj prvi roman „Na krvi ćuprija“ (Bratstvo duša), nakon čega je izašao i njegov debitantski solo album „…od trnja i žaoka (Slušaj Najglasnije!)“, kao svojevrsni soundtrack uz roman koji govore o ratnom i postratnom periodu u Bosni. S albumom „Mrtvi su mrtvi“, postao je iznimno zapažen, a iza njega je ubrzo uslijedio i novi roman „Enter Džehenem“. Ljubavi i Mrtvi su mrtvi, samo su neke od pjesama koje je publika imala prilike uživo osjetiti sinoć u Tvornici. Koncert je započeo pjesmom Human Reich, prvom na istoimenom albumu, koji je ujedno i njegovo zadnje izdanje, snimljeno 2013. na Konzervatoriju za glazbu i balet u Ljubljani s glazbenim producentom Nevenom Smolčićem. Teatralno i snažno Avdić je izveo i mnoge druge pjesme s albuma, Izeta , Matičnjak, Fadil, Muharem…. S albuma Mein Kapital iz 2012. odsvirao je najprije Bakunjine, a stvar Pobjedili smo je na momente pjevao bez mikrofona, stvarajući dojam kazališta, šetajući s jednog kraja pozornice na drugi. Bog je koncept, Demokratija, Katalonija, Sparta, Galicija, kao i uvijek ostavile su publiku u kontemplaciji. Diplomatz u svojoj sinoćnjoj predstavi nije zaobišao ni „Život je raj“, album iz 2010., s kojeg smo čuli mnoge stvari, uključujući i upečatljivu, Bratstvo i jedinstvo, a bisom je ispratio publiku uz Svetac možda. Direktan u svakom smislu, upotrebljavajući slang, psovke i riječi koje ne pripadaju rječniku književnog izražavanja Avdić je na granici undergrounda, no njegovi komentari društva koje je usnulo u iskrivljenim sjećanjima, često licemjerno i lažno, nesnalažljivo u lovu kroz džunglu kapitalizma nailaze na istomišljenike i publiku koja razmišlja. Jedinstvena pojava Damira Avdića na ovim prostorima dokazuje da još postoji slobodna necenzurirana umjetnost koja u sebi ima svijest, istinitost i što je najvažnije, publiku. U svakom slučaju, vrijedi je poslušati, jer čini ono što prava umjetnost i treba činiti, a u mnogima stvara odbojnost upravo zato što to čini. Katarina Funarić |