Protekle je subote u Puli koncert održao Goran Bregović u pratnji Orkestra za vjenčanja i sahrane s Alenom Islamovićem i Mladenom Vojičićem Tifom. Ustvari, ova turneja nije ništa novo što već Goran Bregović s Islamovićem ne radi neko vrijeme, a u sličnom su sastavu već ranije nastupili u Dubrovniku, samo bez tolike medijske pompe, te u susjednoj Sloveniji, Bosni i Srbiji. Turnejom po hrvatskim gradovima obilježava se 40 godina od izlaska prvog albuma Bijelog dugmeta.

Rasprodani koncert počeo je s velikim kašnjenjem, a razlog je bio upravo taj veliki interes obožavatelja da budu na njemu. Uslijed toga, pred Arenom su se stvorila dva ogromna reda koji su se na ulazu stapali u jedan što je dovelo do gužve i zastoja, a što je, u konačnici, rezultiralo kašnjenjem koncerta. Ova stara boljka Arene već se pokazala puno puta kao problem pa mi nije jasno zašto se na koncertima koji su rasprodani ili se očekuje da će doći velik broj posjetitelja ne osiguraju dodatni ulazi ili, ako ovo prvo tehnički nije izvedivo, raniji ulazak posjetitelja u Arenu.

Bilo kako bilo, nestrpljiva publika s velikim je oduševljenjem dočekala dolazak benda na pozornicu. Iako koncert i nije započeo na pozornici, već među fanovima, odakle su četiri člana Orkestra krenula s uvodnom pjesmom. Uvodni set pjesama obuhvaćao je Bregovićeve postdugmetovske hitove, a nestrpljiva publika, odnosno jedan dio njih, prihvatio ih je raspoloženo, dok je ostatak uglavnom čekao da krene ono po što su došli - Bijelo dugme, ili barem njihove pjesme.

Prvi dio koncerta odpjevao je Islamović. Našlo se tu kako njegovih hitova ili rijeđe izvođenih pjesama, tako i pjesama iz prve, Bebekove faze Dugmeta. I dok su ''novi'' aranžmani čak i pristojno funkcionirali u Islamovićevim pjesmama, jer je, uostalom, Bregović tu dosta koketirao s istim ili sličnim aranžmanima (npr. Đurđevdan, Lipe cvatu, ...) u velikoj većini Bebekovih pjesama trube su bile višak i smetnja. Toga je i sam Bregović svjestan te je nekoliko pjesama izvedeno isključivo na gitari bez pratnje orkestra i možda smo baš u tim pjesmama bili najbliži starom Dugmetu, izuzev nekoliko iznimaka.

Pauzu između promjene pjevača Bregović je popunio s još nekoliko svojih solo pjesama i u tom trenu se primijetilo koliko su one publici nebitne. Nakon pjevanja uglas s Islamovićem, publika je u toj pauzi naprosto zamrla da bi ju na noge podigao dolazak Tife. Tifa je standardno bio jako dobar, publiku raspametio pjesmama iz svoje faze, koje je možda i najnarodskija od sve tri, a tek ostaje žal što nije izvedena "Za Esmu".

Na kraju se dvojcu priključio i Islamović te su svi skupa izveli nekoliko pjesama, od kojih je najemotivnije dočekana "Ima neka tajna veza".

Općenito gledajući, oni koji su znali što očekivati vrlo vjerojatno su i zadovoljni onim što su dobili, ostatak koji je očekivao rock Dugme trebao se zadovoljiti pogledanim zato što, prema Bregovićevim riječima, rock Dugme više nećemo gledati jer on sam više nije u "tom filmu", a ovako pjesme izvodi jer on "to može", a 2005. je izvodio jer se "ponuda Coca Cole ne odbija". Stoga, ili uzmite što se nudi pa pravac Rijeka, Osijek i Zagreb ili doma raspakirajte stare ploče, nova reizdanja i guštajte. Svakom po volji.