I tako, SLP ima novi album. Album koji je rasturačina. Razvaljuje sve. Zvuči moćno sa tvrdim Č. A tako She Loves Pablo i odrađuju koncerte: močno.
U petak plan je bio odsvirati kompletan album, i kasnije odsvirati još neke drago čute uspješnice, a u subotu obratno: odsvirati većinu dragu čutih uspješnica, i neke dobro prihvaćene nove stvari. „Try Mandarin“ kao album je prihvaćen fenomenalno, sudeći po KSET-ovskoj publici, ali krenimo od početka.
Kao predgrupa za petak odabran je Portman, žestoki instrumentalni post-rock trojac iz Našica. Usvirani su do te mjere da su se tijekom nastupa jedva i pogledali, što je, uzevši u obzir česte promjene i ritma i dinamike, za svaku pohvalu, a usto i zvuče odlično. Što se mene tiče, skoro su ukrali show Pablu, no u pitanju je drugi žanr glazbe, tj. kriva publika pa nisu bili prihvaćeni kao što su možda trebali biti, a osim toga, bili su predgrupa za slavljeničku četvorku koji su imali dva razloga za slavlje: sjajan novi album i deset godina postojanja, koje slave u subotu.
Album je odsviran sasvim korektno, uz neke goste koji se, zahvaljujući toncu, KSET-u kao prostoru, a i milozvučnoj buci koju stvaraju She Loves Pablo, gotovo pa nisu čuli. Bila je tu Lovely Quinces koja je gostovala na uvodnoj „Havoc“ i još jednoj stvari koje se ne mogu sjetit', na kojoj je posudila svoj vokal u vrištećem/growl izdanju. Druga gošća, violončelistica predstavljena samo kao Nika, nečujno je odsvirala pratnju Šimeku i njegovoj akustičnoj gitari na laganici „Ned Low“. Od ostatka albuma sve su pjesme bile podjednako dobro prihvaćene, singl „Next of Kin“ pogotovo. Nakon posljednje stvari i osobnog favorita s novog albuma, „Tomorrow's Child“, odsvirano je još nekoliko stvari sa prva dva albuma, tek toliko da popuni rupu do 12 sati kada je bilo vrijeme počinka i pripreme za sutrašnji punokrvni pablovski koncert.
Na svoju veliku žalost, potpuno sam propustio nastup nizozemskog benda Obese, a sudeći po onom što ovih dana čujem i čitam, mogu samo još više žaliti.
Glavne zvijezde večeri, slavljenici rekli bi, popeli su se na pozornicu oko pola 11, i u tih sat i pol jednostavno rasturili. Teško je opisati tu lakoću kojom komuniciraju s publikom, a ona ih prati u korak sa svojim reakcijama, kao i tu lakoću kojom uspijevaju zvučati tako moćno. Svirali su, osim dobro poznatih hitova, skoro pola novog albuma, što se ne viđa često, pogotovo da budu tako dobro prihvaćene. Sve nove pjesme uklopile su se sjajno u njihov koncertni repertoar koji je, uzgred rečeno, soundtrack za skakanje, headbanganje i guranje. Možda mrvicu prežestoko guranje za moj ukus, pogotovo na laganijim stvarima tipa „Slo Diesel“, ali tako je to, sam sam si kriv što idem stajati usred gomile.
Izuzev onog u petak, ovaj subotnji mi je bio prvi koncert She Loves Pabla tako da nisam u potpunosti znao što mogu očekivati, nisam upoznat s njihovim običajima, tzv. folklorom, ali sudeći po svemu viđenom u ta dva dana, imaju vrlo vjernu, da ne kažem fanatičnu sljedbu smještenu tik ispred pozornice koja oduševljeno u glas pjeva i skače, a ostatak koncertnog prostora ne zaostaje mnogo za njima; sve to je za svaku pohvalu i plod je neumornog rada i truda benda i svih ljudi koji ih okružuju tokom ovih 10, tj. 11 godina postojanja benda. Naravno, rođendansko slavlje ne može proći bez unisonog pjevanja „Sretan rođendan“, torte i konfeta, pa tako i bi. Sretan rođendan Pablo.
