Laže onaj tko kaže da vremeplov ne postoji.

Istina, u još uvijek nedokučivoj međuigri vremena i prostora ljudska rasa nije uspjela vratiti materiju u prošlost ili je poslati u budućnost, no zato se iz nematerijalne sfere, sjećanja lako presele u neko prošlo, kudikamo bolje i sretnije vrijeme, makar što se rock glazbe tiče.

Meni osobno nije bio problem sjećanje vratiti u 1967 godinu kada se pojavio njihov singl „Pictures Of Matchistic Man“ – pomalo psihodeličan uradak koji je ravnopravno pravio društvo mnoštvu zaista sjajnih, rasnih singlova objavljenih tih godina poput „Wild Thing“, „Gimme Some Lovin'“, „Paint In Black“ „Eleonar Rigby“, „Good Vibrations“, „My Generation“, „Whiter Shade Of Pale“, „Light My Fire“, „Waterloo Station“, ...

Njihov put prema zvjezdanom statusu nije bio niti malo lagan, mnogo je krvi, znoja i suza poteklo da bi ostvarili poziciju jednog od, mnogobrojnoj publici najomiljenijih živih izvođača, a kojeg su kritičari mnogo puta osporavali nazivajući ih bendom od tri akorda. Siguran sam da ti mudraci nisu pojma imali da je i Bach pisao kompozicije od tri akorda.

Mislim da su se takvim facama koji najvjerojatnije uživaju u intelektualnom doživljavanju rock glazbe kroz bendove koji kroz dvije prestupne godine izdaju jedan i po album, često neprobavljivog sadržaja, a kojeg kupuju samo članovi šire obitelji – Status Quo osvetili na najbolji mogući način. Kroz 48 godina djelovanja izdali su 100 singlova, odsvirali su preko 6000 koncerata na kojima je prisustvovalo više od 25 miliona ljudi. „In your face loosers“, sasvim opravdano im mogu kazati Rich Parffit i društvo. Uostalom, zar jedna od primarnih zadaća rocka nije zabava, za koju su Status Quo odavno i opravdano dobili titulu prvoklasnih animatora i promotora.

A zabava i samo zabava treba biti imperativ njihovog nastupa u veličanstvenoj pulskoj Areni, mjestu na kojem niti jedan koncert ne smije biti loš, pa makar se radilo i o razvikanim domaćim „zvijezdama“ čija se publika regrutira preko besplatnih sponzorskih ulaznica (nešto vrlo slično kao postojanje sindikalnih ulaznica u prošlom društvenom uređenju), pa su zato njihovi koncerti uvijek ugodno popunjeni ili čak rasprodani.

Notorna je činjenica da je nerazdvojni pratitelj svake glazbene zabave jedno od najstarijih pića na svijetu - pivo, stoga nije na odmet napomenuti da Status Quo imaju svoju marku naziva „Piledriver „pa ga možda i konzumiramo na licu mjesta.

Rickovo mjesto (zbog zdravstvenih problema) zauzeo je Freddie Edwards, sin basiste Johna „Rhina“ Edwardsa. Koncert je započeo u predviđenom terminu na njihov uobičajen način – žestoko, glasno i nadasve veselo. Već su uvodne „Caroline“ i „The Wanderer“ digli publiku na noge i zabava je započela. A nije ni prestajala tijekom cijelog koncerta iz jednostavnog razloga : Statusovci su nam stari dobri rock and roll isprašili iskreno i dobro, bez ikakvog intelektualnog palamuđenja, jednostavno i žestoko – jer u stvari samo tako i znnaju. Ritam i samo ritam, Status Quo ne priznaju ništa drugo, ali to znaju tako vraški dobro raditi. Naizgled se čini da je njihov boogie rock lagan za sviranje, no koliko ja znam samo ga oni tako uspješno izvode već skoro 50 godina. A njihove uspješnice znala je i publika, stoga se uz obavezno drmanje guzama i zapjevalo na „What You ' re Proposing“, „Down The Dustpipe“, „Whatever You Want“te naročito na „In The Army Now“ koja se produžila na sasvim solidan bubnjarski solo.

Sasvim izvan poimanja njihovog rocka izveli su zaista veselu „Gerundulu“ kojom prilikom se cijeli bend postrojio na sceni.
Publika (popunili su Arenu u sasvim lijepom broju) cijelo je vrijeme bila u korelaciji s bendom, svaka kompozicija bila je popraćena iskrenim aklamacijama.

Ugodna večer (službeni dio) završila je općeprihvaćenom „Rockin' All Over The World“ koju su na svojim koncertima bez ikakvog srama znali svirati John Fogerty ili čak The Boss.

Na bisu smo čuli Chuck Berryjeve klasike rock 'n rolla „Rock An Roll Music“ i „Bye, Bye Johny“ čiji refren smo svi ponosno zapjevali za podizanje zaista dobrog raspoloženja.

Kvaliteta se ponekad nađe i u jednostavnosti, Status Quo su pronašli čarobnu formulu koja je objedinila i kvalitetu i jednostavnost, a njihova primjena uvijek ima isti efekt – veselje, zadovoljstvo u kojima nikad nema mjesta malodušnosti ili lošim mislima.

Setlista

Caroline
The Wanderer
Paper Plane
Hold You Back
Beginning of the End
What You're Proposing / Down the Dustpipe / Wild Side of Life / Railroad
Don't Waste My Time
The Oriental
Creepin' Up on You
Gerdundula
In the Army Now
Drum Solo (The Caveman)
Roll Over Lay Down
Down Down
Whatever You Want
Rockin' All Over the World

BIS
Burning Bridges (On and Off and on Again)
Rock and Roll Music / Bye Bye Johnny