Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Prcigin

U okviru jedanaestog po redu Pričigina – splitskog festivala pričanja priča,  nakon teme „Koliko košta duševna bol“ kroz koju su nas proveli i dobro nasmijali Boris Dežulović, Jurica Pavičić, Damir Pilić, Ante Tomić i Ladislav Tomičić i upoznali prepuno gledalište s hrvatskim „pravosudnim“ sustavom; na red je došla isto tako zanimljiva i interesantna tema o splitskim demo bendovima, odnosno o počecima glazbenih putova (mnogi još traju), slobodno mogu kazati – zlatne generacije splitskih glazbenika koji su svojim radom zadužili hrvatsku glazbenu scenu.

Moderator je bio Ivo Anić, aktivan učesnik javne grupe na FB „Osamdesete u Splitu“. Njegove uvodne riječi odnosile su se na nostalgičnu činjenicu da je u tim godinama u Splitu djelovalo više od 200 demo bendova, zvukovi gitara i bubnjeva čuli su se gotovo na svakom kantunu. Njegovi gosti bili su redom: Marinko Biškić, Boris Hrepić – Hrepa, Goran Karan, Giuliano, Gibonni i Damir Trogrlić – Was.
Svoje zgode i nezgode započeo je, u ono vrijeme, kontrovezni splitski punker Marinko Biškić poznat po svojim provokativnim nastupima u kojima je brašnom posipao publiku, bio poznat po rečinama (naušnicama) u uhu i obojenom kosom, a koji je lucidno primijetio da se i onda nisu tolerirale drugačije osobe izvan ustaljenih stereotipova, pa je tako često puta dobivao batine. Njegova priča vezana je uz jedan od nastupa grupe Narodno blago u kojoj je nastupao i Neno Belan svirajući gitaru, s tada ne baš izraženom voljom za pjevanjem. Ukratko, odsvirali su oni par pjesama i primijetili grupu od nekih tridesetak momaka koji su im nedvojbeno dali do znanja da nakon završetka slijedi propisno tamburanje. Marinko i Neno su se pokušali iskrasti, bez uspjeha. Nenu nisi ni takli rekavši da je on samo svirao pa im nije interesantan, a svu kanonadu udaraca primio je zna se tko. Spomenuo je i njemu najdraži koncert, naime u nekoj od brojnih mjesnih zajednica svirala je Azra, a njegov bend je imalo na popisu njihovu „A što da radim“, koju je pjevao Neno Belan i kojeg je Štulić pozvao na zajednički nastup prilikom njihovog izvođenja. Nakon te pjesme, spominje se Biškić, sva pozornica i prostor ispred nje bili su mokri, ali ne od prolivenog piva, već od znoja glazbenika i publike.

Boris Hrepić sjetio se teških trenutaka kroz koje  je prolazio svaki mladi bend, a jedan od njih je bilo pronalaženje prostora za vježbanje. Netko je iz njegove Daleke obale načuo da je ondašnja mornarica imala prostore koji bi se mogli iskoristiti u te namjene, trebalo je imati pjesmu za neku njihovu manifestaciju te proći njihovo testiranje kvalitete glazbe kroz koju se obavezno moralo pjevati o mornarima. I tako donesu oni kazetu s pjesmom „Sušac blues“ (inače po meni jednom od najboljih njihovih), oficiri je pažljivo preslušaju uz napomenu da će im se javiti za koji dan. I dođe taj dan i njihov odgovor u stilu: Pa stvarno je to dobra pjesma, samo je malo teška, drastična, spominjete borbu, nevere i oluje. Nama treba nešto veselo, nešto što opisuje naše mornare i druženje s djevojkama – stoga smo odabrali  Sve su seke ljubile mornare. Očiti dokaz kako o ukusima nema smisla raspravljati.

Na red je došao Goran Karan, s po meni najelokventnijim nastupom. Njegova priča vezana je uz pjevanje na play back, pa se u šali smatra pionirom takvog pjevanja u Hrvata. Njegov bend je imao stalnu ljetnu gažu u omiljenom izletištu Radmanove mlinice, što je samo po sebi bila odlična stvar, priča Goran, samo je veliki problem bio u pomanjkanju glazbenika jer su svi bili zauzeti po drugim gažama, pa smo se tako krpali kako znamo. Jednu večer nam se nikako nije dalo svirati, molili smo Boga da padne kiša, a onda sam se sjetio da sviramo na play back. Iz restorana smo uzeli neku kazetu na kojoj je pisalo Country music no.2.I tako uberemo mi tu  prvu pjesmu sa dva takta, praveći se da sviramo, a za drugu sam čak znao i riječi. A druga je započela s violinskim instrumentalom na što su smo svi ostali paf. Klavijaturista se nekako snašao praveći se da on stvara te zvukove, a onda totalni fijasko. Nakon tog intra pjevanje je s kazete nastavio ženski vokal i to ni više ni manje nego Dolly Parton. U jednom trenutku okrenuo sam se oko sebe, na sceni nema nikoga od benda – svi su popadali od smijeha po pozornici. I ja sam se ostavio pjevanja i zavario skupa s njima, kada dolazi voditelj restorana i slavodobitno kaže: back Znao sam odmah da svirate na play back. Karan je spomenuo i svoj bend Zippo s kojim je osvojio prvo mjesto na ondašnjoj vrlo značajnoj gitarijadi u Zaječaru, na osnovu čega su dobili mogućnost snimanja ploče.
Za Damira Trogrlića sam čuo po prvi put, on je ispričao neke od svojih doživljaja s brojnim poznatim i manje poznatim splitskim glazbenicima.

Gibonni prvotno i nije bio najavljen, stoga je bio gost iznenađenja i naravno pobrao je najveće aplauze. Pričao je on o svojim počecima, bio je najmlađi u bendu i uvijek su ga slali po šibice. Vođa grupe bio je neki alfa mužjak kojeg su svi pratili bez pogovora, imao je jedan „hit“ po kojem je bio poznat u kvartu, dok sam ja imao čak pet autorskih pjesama koje se nisu izvodile. Kao član Osmog putnika otišli smo u Zagreb u Jugoton kod Siniše Škarice. Imali smo točno love za put tamo i natrag, bio je ponedjeljak i nakon podužeg čekanja kaže nam Škarica da mu je žao, ali da će nas moći primiti tek u četvrtak. Spavali smo u nekom portunu i jedva živi dočekali taj četvrtak. Škarica je slušao ponuđeni materijal okrenut leđima prozoru i ukratko rečeno – otkantao nas je samo tako. Kasnije smo upornošću ipak uspjeli doći do ugovora i snimiti album. Gibo je napomenuo da je u tom razdoblju svako grad imao svoju muziku. Zagreb novi val, Ljubljana svoj punk, a Split ustvari i nije imao svoj prepoznatljivi zvuk. Mi smo se toliko razlikovali da do tada to nije bilo viđeno , a ono što je posebno bilo je iskreno prijateljstvo između svih muzičara koji su se  međusobno pomagali kroz pisanje tekstova jedni drugima, nošenjem instrumenata , posuđivanjem članova – pa je tako jednom prilikom bubnjar Osmog putnika svirao na koncertu Đavola. Možete zamisliti tu sliku, kaže Gibo, jedan metalac sa dugom kosom između Đavola obučenih u odijela. Gibo nije mogao ne spomenuti svog dobrog prijatelja iz kvarta Skalice, pokojnog Dina Dvornika, za kojeg je kazao da je naprosto bio magnet oko kojeg su se svi okupljali i kojeg su svi bez pogovorno slušali bez obzira što ludo on predloži.

Sam kraj pripao je Giulianu koji se prisjetio jedne gaže sa svojim bendom Kleopatra, a koja ustvari i nije bila održana. Naime trebali su svirati negdje u BiH i pri dolasku su utvrdili da je bivši organizator koncerta bio najuren pa je iz osvete motornom pilom posjekao četiri – pet rasvjetnih stupova. Makar smo se najeli. Kaže Giuliano, jer su se na ražnjevima vrtili  janjci. Povratak u Split bio je noćna mora jer im je na ukradenom stojadinu od oca jednog člana benda dva puta pukla guma, a bili su Bogu iza leđa, doslovce se i zvijezde nisu vidile. Slijedeća anegdota vezana je uz njegovo učešće u gore spomenutom bendu Zippo gdje je zamijenio Gorana Karana. Kao lanjski pobjednici gitarijade u Zaječaru dobili su pravo učestvovanja. Sve je proteklo u savršenom redu, priča Giuliano kada dolazi jedan od organizatora i postavlja slijedeće pitanje: a što vam se dogodilo s pjevačem, kako se tako smanjio, zar ga ne hranite. Večer je zaista bila za pamćenje, jer ove priče iz života nisu bile dostupne široj javnosti, da bi na kraju netko od učesnika primijetio kako i te osamdesete i nisu bile baš idilične. Upitan na što misli, odgovorio je: pa ja sam tada par puta dobio batine, a mog sina koji danas ima preko osamnaest godina još nitko nije istukao.
Na samom kraju se zaista moglo zaključiti da je naslov teme bio sasvim dobro pogođen.