Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

IMG 1849

Partibrejkersi su dobro poznati beogradski garage, punk-rock band, osnovan davne 1982. godine i ne treba ga posebno predstavljati. Prvi studijski album objavili su 1988., dakle prije okruglih 30 godina.

Posljednji put sam ih uživo gledao na INmusicu 2014. Sjećam se da su nastupili još za dana, prostor oko stage je bio nešto slabo posjećen, a njihov čvrsti zvuk na otvorenoj pozornici kao da se izgubio. Ovoga puta priča je bila potpuno drugačija.

Koncert je počeo nekoliko minuta iza 22 sata, u dupkom ispunjenom Vintage Industrialu, koji može primiti oko tisuću ljudi. Zoran Kostić-Cane, vidno ganut odličnim odazivom na koncert, na samom početku se obratio publici. Zaželio je dobru večer te rekao: „Ljudi, hvala, što nas još volite!“

IMG 1763

Koncert je otvorila pjesma „Noć“ sa stihovima: „Noć je stigla u grad/svi se žure, zabava traje/Dugo već stojim sam/jer nemam gde da odem/a hteo bih da oteram/svoju stvarnost u svoje snove/jer moram da uramim/neke slike nove…“ i odmah je zagrijala publiku te najavila dva sata čvrste, uvježbane i odlične svirke. Na nju se nadovezala poznata „Ako si“ s tekstom „pusti struju kroz mene i biću kao nekad….“ I pokazala je da su Partibrejkersi i dalje onaj stari, dobar, punokrvni punk-rock band. Uslijedio je „Zemljotres“, hit s trećeg albuma, pa „Lobotomija“, a zatim „Ćutanje“ i „Žurim“. Publika je reagirala i na „Sitnu lovu“, noviju pjesmu s albuma iz 2014. Svjesni da je večer duga, Partibrejkersi su malo primirili atmosferu pjesmom „Kraj mora“, a zatim nastavili starim, dobrim hitom „Put na jug“. Tako su utrli put svojem prvom hit-singlu iz 1984. godine „1000 godina“. Izveli su ga zapaljivo, u podužoj verziji, s Canetovim ubačenim monologom u kojem je aludirao na besmisao današnjeg života, konzumerizma, pomaknutih vrijednosti, medijskog ispiranja mozga i vladanja političkih elita. Na nju se nadovezala pjesma „Sirotinjsko carstvo“ s njihova istoimenog osmog studijskog albuma, odličnog teksta („Budi onaj 'ko najmanje ima/Tuđ' život na podsmeh je svima/Tko izdrži taj će da blista/I sebe i druge...“). Izvedba „Srce kuca, tu je“ bila je emotivna, nabijena nadom i težinom, a odsvirana je odlično ritmički. Svirku su nakratko prekinuli brzinskim uštimavanjem te otvorili drugi sat svirke. Slijedi ritmična izvedba pjesme „Noćas u gradu“ . Bas dionice prekida reski zvuk gitare, a i ova, novija pjesma (s njihova albuma „Sloboda ili ništa“ iz 2007.) ima odličan, politički angažiran tekst. Zatim su se ponovno vratili starijim hitovima, na opće oduševljenje publike. Uslijedila je „Ono što pokušavam“ gdje se publika doslovno raspametila i jednoglasno pjevala s Canetom: „Ono što pokušavam sad/ ti nećeš za ceo svoj život…“. Još je bolje primljena sljedeća „Hipnotisana gomila“ u kojoj je publika počela pjevati već nakon prvog uvodnog riffa: „Mi ne idemo nikud i ne radimo ništa/ Mi smo jedna velika, hipnotisana gomila…“ Ali kad je krenula pjesma „Kreni prema meni“ publika se potpuno razbacala. Slično je bilo i sa sljedećom „Hoću da znam“, s poznatim refrenom „biti slobodan, biti poseban/biti slobodan/biti samo svoj isti…“. Nakon toga još jedna novija pjesma „Svakoga dana“, potom nježna laganica „Molitva“. I iznenada – kraj. Cane je nakon sat i pol svirke rekao: „Ljudi, bilo je to sve od nas. Svako dobro!“

IMG 1982

Naravno da je uslijedilo skandiranje, jer je raspoložena publika tražila još pjesama. U jednom trenutku netko je iz publike dohvatio mikrofon sa stagea i zavapio: „Mogla si da budeš moja a nisi htela…“, što su spretni tehničari brzo prekinuli, a „Partibrejkersi“ su se ponovo vratili na pozornicu.

Krenuo je prvi set bisova „Gramzivost i pohlepa“ s istoimenog albuma iz 2002., a nakon toga stara, dobra, „Mesečeva kći“ i zatim „Dugo te nema“ – lijepa, čvrsta, ritmična, s odličnim solom. Dugi „tuš“ na bubnjevima trebao je naglasiti novu pjesmu „Kako je teško bez tebe“ koja je ponovno rasplesala publiku, uz ona stara, dobro poznata pankerska naguravanja. I zatim opet kaže Cane: „I sada jedna za kraj…“ čime je najavio odlično dočekanu „Ona živi na brdu“, pjesmu koja je nekima možda poznatija kao „Tajna tatina devojka“. „To bi bilo sve“, zaključio je Cane, predstavio je članove benda i odsvirali su još jednu i kaže Cane „Ćao“, par minuta nakon ponoći. Ali naravno da to nije bilo sve. Publika se jednostavno nije dala pa su se Partibrejkersi još jednom vratili na pozornicu i odsvirali na drugi bis „Prsten“, kojega je publika ponovno složno zapjevala. Zatim je uz Canetovu najavu: „A sad za kraj, stvarno, vidimo se sad i tko zna kad…“, krenula poznata laganica „Najbolje se putuje“ s riječima: „Popij jednu s nama sad i jednu za put/Bilo gde da kreneš već kasniš/noćas je i mesec samo pijan i krut/Dosta sam ti pričao, želi me još neko/Vidimo se sad i ko' zna kad/Čuj samo nešto, što dobro znam/Najbolje se putuje kada putuješ sam…“). Ovime su Partibrejkersi zaključili koncert, Cane se kratko pozdravio, a solo-gitarist Nebojša Antonijević Anton je obećao „Vidimo se, ljudi!“.

I nadajmo se da će biti tako. Jer Partibrejkersi su band neupitne energije, svježine, znanja i sviračke uvježbanosti kojom su nam još jednom priuštili vrhunski koncert, u odličnoj atmosferi i adekvatnom prostoru sa zahvalnom publikom.