Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

1

Koje je sve predispozicije potrebno ostvariti za postati muzičkom legendom, pa da se o njihovim životima ili neobičnim događajima ispredaju mnoge storije?

Imati sreću - naći se u pravo vrijeme na pravom mjestu

Napraviti pjesmu - onu jedinstvenu koja se rodi samo jednom , o kojoj pričaju generacije;

Izmisliti gitarski riff - kojeg će mnogi eksploatirati kroz razne inačice;

Realizirati koncert - koji će se pamtiti cijelog života;

Izdati abum - kojeg će obožavatelji ljubomorno čuvati poput oka u glavi,ne posuđujući ga nikome.

Svirati s eminentnim imenima svjetske glazbene scene

2

Mnogi su uspješno posložili sve te elemente kroz svoje „periodične sustave“ iako su napustili svoje materijalne ljušture, no postoje i oni koji i dandanas urbi et orbi svojim ovozemaljskim misijama oplemenjuju i usrećuju iskrene ljubitelje dobre muzike.

Jedan od rijetkih (ostvario je uglavnom sve gore navedene predispozicije) itekako je alive and kicking). On je otac, bolje rečeno djed ili pradjed Britanskog bluesa, čovjek koji je u glazbeni Panteon uveo mnoga nezaobilazna imena rock scene. Naravno, riječ je o John Mayallu. Zbog njegovog minulog rada itekako postoje brojne usmene i pismene legende, a zbog svoje nepresušne energije unatoč poznim godinama ( navršio ih je punih 85) i želje za promoviranjem plavih nota u živo – njegova legenda nastavlja živjeti punim plućima.

3

Ne vidjeti ga i čuti još jednom bio bi makar za mene neoprostivi propust, stoga nije bilo puno dileme oko odluke da ga „uhvatim“ u Udinama povodom njegove „85th Anniversary Tour“.

Koncert je održan u velebnom zdanju Teatro Nuovo Giovanni, napravljenom prije nekih 15 godina i kapaciteta oko 1300 posjetitelja. Letimičnim pogledom lako se dalo utvrditi da su u dobro popunjenom auditoriju uglavnom sijede glave koje dobro znaju tko je John Mayall, čije ime ne bi ni za živu glavu zamijenili sa John Mayerom.

4

Zagrijavanje publike pripalo je zaista interesantnom izvođaču imenom Francesco Piu koji nam je kroz kratki nastup pokazao na akustičnoj gitari svoje umijeće u eksplozivnoj smjesi bluesa,funka i rocka. Uz odličan engleski jezik (što baš nije svojstveno Talijanima) opravdano je dokazao zašto su ga za zagrijavanje publike zvala imena poput Joe Bonamasse ili Johny Wintera.

Par minuta iza 21 sat na pozornicu izlazi neumorni Joh Mayall sa svojom „bandom“ Greg Rzab na basu (siguran sam da jadni John slomi jezik svaki put prilikom predstavljanja ovog vrsnog muzičara); Jay Davenport na bubnjevima, te novopridošla članica Carolyn Wonderland na el.gitari i sa vokalom koji je na momente podsjećao na blistave početke jedne Janis Joplin. Mršavi Greg i korpulentni Jay, likom poput Stanlia i Olia provjerena su ritam sekcija koja bezgrešno izgrađuje čvrstu bazu za gitarske i klavijaturske improvizacije.Tako je bilo od samog početka, a poseban štih itekako potreban inače fenomenalnoj svirci dala je u tom čistom muškom okruženju ženskim feelingom Carolyn Wonderland u nadahnutim solažama. Povod ovoj turneji ujedno je novi album „Nobody Told Me“ na kojem je papa John okupio mnoga njemu draga imena: Joe Bonamassa, Tod Rundgren, Larry McCray, Steven Van Zandt.

5

Svaka od odsviranih pjesama imala je svoje maratonsko trajanje prepuno dobrih improvizacija koje su iskreno natjerale publiku na otvorene aplauze i za vrijeme same svirke. Unatoč poznim godinama i dalje impresionira Mayallova koncentracija prilikom istovremenog sviranja i klavijatura i usne harmonike, a u međuvremenu nađe još vremena i za pjevanje. Bilo je i zgodnih gitarskih dueta u „Dirty Water“ staroj kompoziciji još iz vremena Bluesbreakersa.

S novog albuma čuli smo „What Have I Done Wrong“, sa albuma „A Special Life“ odsvirana je odlična „Why Did You Go Lady Night“ da bi se zaredale, rekao bih slobodno, veličanstvene izvedbe „The Devil Must Be Laughlin“ sa albuma „Talk About That“; „Early In The Morning“ sa albuma „Along For The Ride“; „So Many Roads“ sa albuma „A Hard Road“ te „One Life To Live“ sa albuma „Chicago Line“ koju je napisao za vrijeme služenja vojnog roka u Koreji.

Na koncertu u Grazu iz 2015 godine završetak i klimaks koncerta pripao je jednoj od meni njegovih najdražih – jazzy obojenoj „California“ u kojoj su svojim nadahnutim improvizacijama u kojima je prednjačio Greg Rzad stvorili nezaboravan događaj u vremenu i prostoru.

6

Večeras je „Californiu“ zamijenila „Chicago Line“ sa istoimenog albuma u kojoj je svaki od muzičara u još jedan nezaboravan trenutak ugradio najbolje od sebe; Greg Rzad je odsvirao još jedan nevjerojatan solo na basu, Jay Davenport je isto napravio kroz kratku ali eksplozivnu dionicu, Carolyn je svoj solo odsvirala samouvjereno bez ikakvih kompleksa naspram uvriježene tvrdnje da gitaru znaju svirati samo muškarci. A John? Pa on je kao i uvijek optimistički nastrojen, uvijek ispunjen pozitivnim vibracijama, nepresušnom energijom, jednostavnošću običnog čovjeka koji sebe ne smatra zvijezdom ovaj koncert uvrstio u red onih koji se ne zaboravljaju tako olako. Dugotrajni i iskreni aplauzi svih prisutnih samo su potvrdili tu tezu.Večeras su John Mayall i društvo u potpunosti poštivali u blues brevijaru ispisana pravila - osnovna tema , pa red instrumentalnih minijatura sa frenetičnim završetkom.

Bis je pripao zarazno zabavnoj „I Want My Money Back“ i tako je završilo jedno zaista ugodno druženje sa ocem Britanske blues scene.

7

Naravno, kao i obično, bend je nakon završetka koncerta davao autograme, njihove sam dobio na ulaznici koja će dobiti počasno mjesto.

Žao mi je što mi društvo nije pravio kolega Lončar, ovo je koncert iz njegove domene kojeg bi crticama iz svog bogatog iskustva, siguran sam učinio još interesantnijim.