Valentinovo. On.

Opetovano. Bajaga i naravno ”The” Instruktori.

Dobri duhovi glazbe našeg područja.

Lik koji je prodao pet milijuna nosača zvuka i bez puno muke zadržao se na samom vrhu top izvođača. U njegovom slučaju to mjerimo u dekadama.

Napisavši neke od izvanvremenskih, najljubavnijih pjesama na kojima publika nježno plovi od pubertetskih dana pa sve danas Bajaga istom snagom dotiče receptore uma i podiže nam razinu hormona sreće koja je sinoć bila opipljiva i vrlo stvarna.

Fućkaš nostalgiju i cviljenje za prošlim (boljim) vremenima.

Kao netko tko ih prati od prvih koncerta moram priznati da se ipak osjećao mali zamor materijala i da je bilo očiglednih falšova u interpretaciji, pucanja zvuka i sličnih problema, no ako stavimo sve to na stranu Bajaga još uvijek bez pretenzije i dalje udara ravno u srce. Prenosi zanos poput zaraze. Bilo bi super kul da smo svi sretni. Za ozbač. Ne samo za Valentinovo. Ne samo na dva sata već uvijek. Svijet bi bio puno lakši i ljepši.

Bajaga nema skrivenih namjera niti komplicira previše oko nastupa. Izađe na pozornicu sa svojom ekipom i pjevaju, sviraju žestoko.

Opušten. Nepretenciozan. Iskusan igrač koji zna što radi. Zna što pruža. Iskreno, bez povučene ručne kočnice dozvoljava da ga ponese publika u smjer koji želi. Nije se dao nagovoriti možda baš na svaku želju koja se čula iz publike, ali ju uvijek prati i daje joj što traži.

Tek šaramantan frajerski osmijeh odaje da ipak iskonski uživa u tome što radi.

To je formula koja svaki puta pali. To je bit njegovih koncerta.

Iako je najavljeno da Bajaga ima čast biti prvi izvođač koji će održati koncert u Zagrebačkom novootvorenom prostoru “Hala” ja bih to okrenula i rekla da je Hala imala čast što im je Bajaga sinoć nastupio tamo.

Iskreno, on puno bolje zvuči u prostoru poput Doma Sportova. Vjerovatno zbog onog nekog rokerskog štiha i sirovosti prostora.

Iako je istina da je ova postava odavno već uplovila u populistički, komercijalan zvuk ipak nose žig osamdesetih godina i “Novog vala” koji je promjenio scenu zauvijek. To se osjeća i upravo su pjesme s prva četri albuma autohtone i najjače.

Jahači magle sinoć su nas proveli stazom posipanom plavim safirima, mjesec je zaista bio boje cimeta. Putovali smo Ruskim vozovima. Igrali se tišinama i Zmajevima od Noćaja.

Lijepa je to igra bila, a igru slavimo.

Više od dva sata svirke. Dva bisa na kojima su odsvirali hitove poput “Tamare”, ”Što ne može nitko možeš ti “,”Samo nam je ljubav potrebna“. Gledam oko sebe i vidim suzne oči, zagrljene ljude. Sreća. Ljubav. Filing.

A filing je sve.