Iako sam dijete 20 stoljeća, nekako su mi zastarjeli nosači zvuka karakteristični za neko drugo vrijeme. Streaming platforme sigurno neće biti oduševljene. Najavljivan kao jazz koncert, zapravo je bio fussion, na trenutke fantastično dobar fussion, na trenutke mi je neugodno bilo što prisustvujem događaju u dvorani, oduševio sam se izvanrednom izvedbom mlade pjevačice. Stanić je očekivano podsjećao na Methenya, što nije sramota, ali mogao je malo improvizirati i makar pogriješiti.

Krenimo od početka. Peti kupe je novi prostor, koliko sam shvatio iz priloženog predviđen uglavnom za DJ-e, house… nedavno je ugostio bigband HRT-a, kako nisam ljubitelj bigbandova, to sam epizodu preskočio. Za jazz nikada dovoljno prostora, koji često traju kratko. Nejasna je politika kluba miješanje stilova, toliko različitih, no želio sam vidjeti klub i osjetiti ritam jazza. Obično jazz klubovi i oni u kojima se svira jazz imaju neku toplinu, ljudsku komunikaciju. Ovdje se to još nije uhodalo, a od piva nude nekakav craft po 37 kuna i to sam još dobio u plastičnoj čaši. Stolovi za kojima je sjedila publika su bili predaleko od banda što je stvorilo dodatnu hladnoću u samom doživljaju eventa. Jazz je glazba komunikacije, nema veze s akademskom hladnoćom. Nije to klasika.

U najavi koncerta spomenuta je mogućnost kupnje CD-a na šanku ili nekom pultu…

Kada je koncert krenuo, pomislio sam da sam vrijeme mogao i bolje iskoristiti, dok nisam čuo pjevačicu Albu Nacinovich, na tragu Diane Krall koja lovi Floru Purim. To je inspiriralo članove banda da se potrude više nego što su planirali. Izvanredan doživljaj, neočekivan, jer o njoj nisam imao nikakvih informacija (osim da je studirala na akademiji u Grazu, što je neprovjereni podatak). Naravno da je ona bila zvijezda večeri i otkriće. Moguće da je trebalo njoj dati više maha, jer su njezine mogućnosti velike. Izvanredno se uklopila u bend.

Nekoliko instrumentalnih varijacija benda i aluzije na jazz standarde odlično su sjeli. Tih je trenutaka trebalo biti i više, a nastup Marka Tolje koji je spominjao Olivera Dragojevića na jazz koncertu je pokvarilo uglavnom odličan nastup mlade nade i odličnih rutinera. To je neka druga grupa glazbenika i publike, poštovana dakako, ali nije jazz, pa ni fussion. Osim tog gosta koncerta problem je bila i rasvjeta, previše blještava i nekako plava. Ostalo je hvalevrijedno.

Jazz je glazba komunikacije, iznenađujućih ritmova i prijelaza, glazba gdje je publika svojim dahom dodatni dio uključen u maticu. Svijetlo nije bitno, dovoljna je žarulja na stropu, čaša piva u ruci i klimanje glavom u ritmu. Nadam se da će dječje bolesti proći i da ćemo doživjeti još dobrih koncerata. Peti kupe, ako se misli baviti jazzom, ima budućnost.