Bio je to koncert pun iznenađenja.
Prvo: ništa od najavljenog grmljavinskog nevremena.
Drugo: pozitivno iznenađujući broj posjetitelja.
Treće: odlična, neočekivana i živa interakcija između izvođača i publike.
Četvrto: kad ne očekuješ previše, a dobiješ odličan koncert.
No, krenimo redom.

Već sama pojava Eirika Glambeka Bǿea i Erlenda Øyea, dvojca za koji se može kazati da je njihova glazbena tišina neka nova buka, izazvala je ovacije među okupljenima od kojih je dobar dio pripadao strancima koji su očito na „ti“ s njihovom glazbom, što je u startu zagrijalo atmosferu.

Eirik i Erlend tijekom koncerta su se iskazali kao nepretenciozni komunikatori i vrlo uspješni animatori koji su s lakoćom šarmirali razdraganu publiku.

„Ovo vi zovete kišom? (Padala je svega par minuta) Kod nas bi u Bergenu ovakvo vrijeme bilo proglašeno tropskim“, bila je njihova prva duhovita primjedba.

Uz par inicijalnih laganica (s efektom ugodnog opuštanja), a od prvih taktova prepoznatih od strane publike, moglo se očitati kohezivno slaganje i nadopunjavanje dvaju vokala uz sasvim solidno sviranje na akustičnim gitarama, s pregrštom finih akorda, da bi na „Angel“ ubacili infuziju bossa nova ritma i tako dodatno animirali očaranu publiku. Za valoriziranje njihove glazbe neophodna je autorska melodijska snaga, povjerenje u svoj rad, iskreno prezentiranje nevinosti njihovih stihova, što ovom dvojcu zbog nagomilanog iskustva očito nije problem.

Čuli smo tako i „Know How“ u originalu s učešćem Feist, koju je ovom prilikom u pjevanju refrena zamijenila publika.

Ispričali su kako je nastala njihova prva pjesma „I Don't Know What I Can Save You From“; Erlend je započeo s akordom na koji je Eirik nadogradio melodiju i tako je nastala ova fina pjesma sa zaraznim gitarskim akordima.

Prelazak iz sanjivo/romantične/ogoljene/melanholične atmosfere s povremenim izletima u bossa nova ritmove uslijedio je dolaskom dvaju gostujućih glazbenika iz dalekog Meksika: Jorge Aguilar Hernandez na bubnjevima i Paco Rosas na basu (kakav hibrid između zime i ljeta, potomci Vikinga i Maya na istom zadatku) bili su pravi šlag na večernjašnjoj glazbenoj torti i usmjerili daljnji tijek koncerta u življe ritmove i drukčije aranžmane u odnosu na originalne verrzije.

„Fever“ i „Boat Behind“ (s kojom je u osmominutnoj verziji završen koncert) dodatno su oraspoložili raspjevani i rasplesani auditorij.

Nije ih dugo trebalo čekati na povratak, bilo je očito da i oni uživaju u povratnim aklamacijama punog gledališta koje se cijelo vrijeme koncerta ugodno premještalo s noge na nogu u laganom plesu. Ovo im je prvo, a po njihovim reakcijama izgleda ne i posljednje gostovanje u Hrvatskoj.

Pozitivna interakcija između glazbenika i publike rezultirala je činjenicom da su Kings Of Convenience zvučali puno bolje i življe nego na studijskim snimkama, a to je upravo ona dimenzija koja se ostvaruje samo na koncertima.

Očekivano je bilo da koncert završe s laganicama, pa smo tako čuli „Homesick“, pjesmu koja je vratila sjećanja na još jedan „strašan“ duet – Paula Simona i Arta Garfunkela.

Na kraju bi se moglo utvrditi da bolje odabranog glazbenog događaja za zatvaranje koncertnog ljeta na ovoj prekrasnoj pozornici nije ni moglo biti. A za to su prvenstveno zaslužni kraljevi udobnosti (jer su stvarno sposobni stvarati ugodne melodije bez posebnih problema), odlična publika koja je njihovu povremenu „tišinu“ gromoglasno nagrađivala, te gotovo savršen zvuk.