Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Znam, znam – tko je sad ta Laura Palmer. Ali vjerujem da ima mnogim među vama kojima ne treba pojašnjavati. Međutim prošlo je puno godina od vremena kada se to prikazivalo na našoj dalekovidnici i kada smo po prvi puta imali priliku vidjeti jednu, za to doba, neuobičajenu seriju iz pera Marka Frosta i Davida Lyncha. Upravo pitanje iz naslova bilo je ono koje se provlačilo kroz cijelu seriju.

A čemu sad ta poveznica, pitat ćete se? Pa jednostavno, kad sam prvi put čuo Widowspeak imao sam osjećaj da slušam soundtrack iz te serije. To je bila prva asocijacija koja mi je pala na pamet.

S tim osjećam sam večeras pohodio Močvaru. I bio na premijernom nastupu mnogostruko hvaljenih Indie rockera iz Tacome. Kreativna snaga Widowspeaka su Molly Hamilton i Robert Earl Thomas. Od prvog proboja u (relativni) mainstream sa singlom Harsh realm (kojeg ste mogli čuti kao soundtrack American horror storya) sa prvog albuma „Widowspeak“, preko „Almanac“, „All yours“, „Expect the best“ i „Plum“, pa sve do novog dugosvirajućeg nosača zvuka „The Jacket“ njihova karijera je išla samo ulaznom putanjom.

w

No prije nego dođemo do njihovog nastupa moram istaknuti njihov support u liku i djelu mlade belgijske kantautorice Camille Camille koja svoju glazbu naziva melankoličnim i nježnim folkom inspiriranim prirodom, snovima, autorefleksijom, ljudskim odnosima i vječnim mijenjanjem pogleda na život. Prošle godine izdala je svoj hvaljeni album prvijenac “Could you lend me your eyes”.

Iako je u početku izgledalo da će to biti tipični svi se znamo ponedjeljak u Močvari, već na nastupu Camille bilo je 50-ta ljudi koji su došli vidjeti i poslušati ovu osebujnu ženu koja je mirno i staloženo izašla pred nas predstavila se i u nekoj neobičnoj verziji Ibrice Jusića (samo ona i gitara, bez psa) i počela sa svojim nastupom. Nije mogao biti bolji uvod u ono što je slijedilo. Camille je jedna tiha, samozatajna osoba koja, kako je sama rekla, ne voli puno pričati, već voli svirati i pjevati. Lijep, melodiozan glas koji ima i zavidan raspon i njena akustična gitara uveli s nas u taj njen Univerzum spokoja i optimizma. Budi fin, kratka kišna pjesma, leteći listovi – sve su to sličice iz njenog Univerzuma koje nam prenosi i koje su jednostavno pozitivne. Najupečatljivija izvedba je bila ona posljednja na francuskom – Ja sanjam.

Setlista:
The Dove & the Devil
Be kind
Short rain song
Flying leaves
Write it all down
Ja reve

IMG 3133

The Jacket je prva pjesma koja se čula iz zvučnika već sada poprilično popunjene Močvare (mislim da je bilo i skoro 200 ljudi). Molly je zauzela svoju poziciju u sredini pozornice, a desno do nje je bio Robert i to su dvoje ključnih ljudi ovog nastupa. Bez podcjenjivanja bubnjar, basist i klavijaturist su samo tu da popune okvir i zvuk iako moram priznati da me se posebno dojmio ovaj potonji zbog tog, meni dragog, hamondovskog zvuka koji je provlačio kao podloga kroz cijeli repertoar.

Tihi, samozatajni, ranjivi vokal, ponekad jedva čujan, ali tako atmosferičan i upečatljiv – čak i obraćanje publici je bilo u istom obliku, tiho, a ipak čujno. Zagreb voli Widoswpeak, a ljubav je obostrana. Za mene koji nisam bio upoznat s njihovim opusom je bilo jedno vrlo opuštajuće, transcendentalno iskustvo.

Sve je bilo nekako kako bi Ameri rekli „mellow“. Meko, podatno… Impresivne su bile izvedbe The good ones, pa Gun shy i moj favorit Plum. Pazite ove stihove: „I feel nothing, i feel dumb, youre a peach, i am a plum“!

Moram pohvaliti i praćenje atmosfere sa svjetlom i efektima – stoga sve pohvale ekipi iz Močvare koja je pridonijela i vizualnoj punoći cijelog događaja.

IMG 3135

Malo – pomalo smo došli do velikog finala i „Everything is simple“ – gdje kažu da je sve jednostavno dok više nije (everything is simple till its not – genijalno!) gdje se i publika već aktivnije uključila, a što se nastavilo s njihovom valjda najvećom komercijalnom uspješnicom i prije spomenutom „Harsh realm“, pa zaokružilo sa „Money“ – koja nam je poručila onu činjenicu koju svi znamo da novac ne raste na stablu.

Naravno da smo tražili još i Widowspeak su nam ovu prelijepu noć zaokružili izvedbom klasika „Wicked game“ gdje je još jednom do izražaja došla Robertova gitara i Mollyn glas koji je kao stvoren za ovakvu pjesmu. I da reći ću – bolje je zvučalo od originala!

Dugi aplauz ispratio je Widowspeak s pozornice, a oni su nam se pridružili i pričali popili i piće s nama, prodavali svoj merch i potpisivali sve i svašta. Utisak koji si stekao o njima na nastupu su prenijeli među nas kao osobe – staloženo, strpljivo su pričali sa svima koji su im se obratili i imali su vremena za svakog svog obožavatelja.

Ako vam je dan nikakav i pun vam je kufer svega nekako mi se čini da slušanje Widowspeaka može poslužiti kao terapija kojom ćete vratiti svoju ravnotežu. Pokušajte…

„If you want it, you make it real, maybe wanting was the appeal, in the pictures when you were that age, in the jacket that you left backstage“ – The Jacket

Setlista:

The Jacket
The good ones
While you wait
Gun shy
Salt
All yours
Even true love
Forget it
Unwind
Plum
The drive
True blue
Everything is simple
Harsh realm
Money

Bis:
Wicked game (Chris Isaac cover)