Neki bendovi ti obilježe djetinjstvo i svaka njihova pjesma postane sastavni dio tvoga tkiva zbog kojeg si vjerojatno upravo tako jedinstveno i neponovljivo sazdan. Njihove pjesme vraćaju te u mladost i poželiš ih čuti barem na tren, jer uđeš u vremeplov i prevariš učmalost svakodnevice koja se bazira na medijskim šablonama i jurnjavi između posla i ostalih privatnih svekolikih potreba. Osobno, veliko veselje bila mi je najava oproštajnog koncerta Lačnog Franza, premda sam naslućivao da u njemu ne igraju već dugo, popularno rečeno, ni prva a ni druga nogometna postava i da neću čuti onaj lagani i nepretenciozan jazz solo Otta Rimelea kao ni onaj žešći Milana Prislana, da nam neće zasvirati ni „zlatni prsti Maribora“ – Mirko Kosi, a ponajmanje nezaboravni bubnjar Andrej Pintarič kojemu je Bog koji, kako Franzi kažu, „nema telefona“ nažalost prerano napisao ispričnicu. Ipak, očekivanja su mi bila ne krijem, velika, premda se o njih 'okliznuo' i sam Charles Dickens.

Izuzetno volim Hard Place, „Dobri duh rock and rolla“, ali opet kažem, nije to prostor za takve koncerte i čudno mi je da Predin nije odabrao Tvornicu, KSET ili recimo Močvaru, jer nas se unutra natrpalo fakat čudo nas i podosta nagužvalo. Srećom Covida više nema. Možda se Predin bojao da ovaj veći prostor neće ispuniti, ali i u ovim manjima bi također ponovio nastup, jer interesa za njega ima. Posebno kod sredovječnih dama, jer Predin i dalje ima šarma. I kada bi ga mogao pretvoriti, recimo, u eure ili dionice, vozio bi kao Djed Mraz saonice.

Koncert je najavljen s početkom od osam, ali srećom nije počeo u to vrijeme, jer trebalo je propješačiti dio puta, zaobići najljepši europski Advent sa žaruljicama, onaj sa svekoliko zanimljivom gastronomskom ponudom i ostalim kerefekama, a koji mi je totalno poremetio tramvajski promet. Dragi znanac na ulazu kaže mi: „Di si, rista, nisam te vidio sto godina…“ i uđem u vrevu rasprodanog koncerta bez problema. Stvarno nisam bio ovdje dugo, ne sjećam se, iskreno, kad sam bio zadnji put, jer bio je Covid, nekoliko potencijalno mogućih svjetskih ratova i još štošta, ali sve su to sastavnice naših prekratkih života.

Puštali su dobru mjuzu prije nastupa, „Ruby Tuesday“ Stonesa i „Rock And Roll“ Leda Zeppelina, a onda je oko devetke pao i Ravelov „Bolero“, kao neki intro u njihov nastup, tijekom kojega su fakat imali podosta vremena da na stageu lagano ugode instrumente. Predin, kojega sam nekako klimatskim poremećajima unatoč očekivao vidjeti u kožnjaku, došao je raspoložen, šarmantan i opušteno veseo u majici kratkih rukava.

Poželio je svima dobrodošlicu i na početku poslao jedan poljubac Zagrebu i svima okupljenima pa su žestoko krenuli s onom „Naj ti poljub nariše ustnice“. Sve je slutilo na dobro, tim više što je u njemu odsviran i zamjetno kvalitetan gitaristički solo. Zoran, uobičajeno komunikativan s forama koje sipa kao iz rukava, najavio je da će danas proći sve njihove društveno-političke pjesme. Nažalost, obećanje se baš i nije do kraja obistinilo. Nastavili su s onom upečatljivom i dobrom pjesmom "Na svoji strani" kojom su nam podarili još jedan uživljeni solo na gitari. Uz najavu jedne autobiografske i narodne pjesme koju je Predin napisao, kako kaže, poslije krize srednjih godina u kojoj ga je ulovila faza pospremanja za sobom i drugima, neka 'punčka' (je l' se tako veli?) kričala je iz publike „I know you from my sixteen“, na što je Predin diplomatski odgovorio: „Sreća je da još malo razumijem engleski….“ pa su potom odsvirali „Bolj star, bolj nor“. Pjesma je to, koja unatoč odličnim prijelazima na bubnjevima, nema u stvari ni najmanje veze s Lačnim Franzom već je produkt nekih Predinovih solo-projekata pa mi se tematski nije uklopila i vjerojatno je bila prvi korak udaljavanja od prvotnih očekivanja.

Zoran, 'ljubimec iz omare' još jednom iskazao je svoje duboko poštovanje ženama, posebno prema onima koje se nisu pogubile u trokutu: kauč, kuhinja i televizor, već su ostale vječno mlade te je sa svojim pratećim bendom odsvirao „U mojim očima", još jednu svoju solo post-franz pjesmu. Nakon toga išla je i „Lepa ko ti pride“, koju također ne možemo naći u Franzovim pjesmaricama. Pjesmu „Tiha voda“ nadasve je edukativno najavio, rekavši da je „Tiha voda“ bila na prvom mjestu omladinaca ali i penzionera. „Penzioneri su zaboravili zašto, a omladinci još nisu saznali“, konstatirao je. Odlična je to stvar, ali ipak čini mi se, nema smisla bez solo gitare Milana Prislana.

Raspričao se Predin na temu očekivanja boljega sutra koji nam je u stvari na kraju duge umjesto zlata podario „prst sredinec“ , a onda su otprašili „Jebiveter Junior“, koji je originalno rastur od pjesme, ali manje pitak u novom aranžmanu. Prisjetio se kako su osamdesetih dijelili garderobu s EKV-om, jer oni su bili narkomani, frkali džointove i koristili „pecilni prašek“, dok su Franzi bili pijanci tako da ih je, kako Predin kaže, u stvari alkohol spasio od droge i onda su odsvirali pjesmu „Kosa boje srebra (Margita)“, lijepu pjesmu posvećenu izuzetnoj glazbenoj pojavi ovih prostora ali koja ponovno nije imala veze s Franzima koje sam u mladosti slušao. Nakon toga, Predin je osjetio potrebu posvetiti pjesmu legendarnim KUD Idijotima pa su odsvirali i pjesmu „Ja sjećam se“.

Poigravajući se s pojmom 'jumfer', navukao je publiku da 'a capella' zapjeva „Bandierra Rossa“ (jer ipak su Franzi dobitnici nagrade „Sedam sekretara SKOJ-a“), ali je prekinuo prije refrena kako Pišta ne bi imao problema. Čuli smo još jednu anti-lačni franz pjesmu „Ako umram il' zaginam“, a potom i „Novu okupatorku“. Nakon toga su 'franzoljupci' možda ipak došli na svoje, jer su odsvirali „Čakaj me“ i „Ne mi dihat za ovratnik“, koji mi je ipak nekako promašen u novom latino-aranžmanu. Predin je nakon toga s veseljem predstavio svoj bend i zasvirao antologijsku „Praslovan“ kao zadnju pjesmu, koja ponovno, bez harmonike, nije imala veze s onom prvotnom verzijom. Službeni dio koncerta završio je nakon dva i pol sata, no ekipa se vratila na bis bez puno nagovaranja. Nije „Bilećanka“ sigurno bila ono što je ekipa očekivala, ali je, eto, prošla. Mnogo zanimljivija bila je pjesma „Zarjavele trobente“, cirkuska priča o Franzu, trapezistu, koji je zaboravio Lizu negdje u zraku, a koju su Franzi napisali za onaj bend Kongres.

Bend svira odlično, ali pogrešan repertoar ako idu u smjeru oživljavanja onoga što nam je značio stari Lačni Franz, tako da ukratko, koncert baš i nije ispunio sva iščekivanja, barem moja. Jer moglo se ovdje odsvirati još štošta od „Lipa zelenela je“, „Prosim pazi da mi ne pohodiš podočnjakov“, kao i bilo koje pjesme s „Ikebane“ i onoga albuma „Adijo pamet“, na uštrb svih suvišnih pjesama koje s Franzima baš i nemaju veze. U poigravanju s riječima moglo bi se reći da je to bio Mlačni Franz ili Lažni Franz, ali, eto, drago mi je da sam bio na koncertu, jer kad ću ponovno, rekao bi Predin „ne vem“…

Lačni Franz – setlista:

1. Intro (Ravel: Bolero)
2. Poljub, ki riše ustnice
3. Ponovno na svojoj strani
4. Bolj star, bolj nor
5. U mojim očima
6. Tiha voda
7. Na kraju naše duge
8. Jebiveter Junior
9. Margita
10. Ja sjećam se
11. Što bi mi brez nas
12. Ako umrem ili zginem
13. Nova okupatorka
14. Čakaj me
15. Ne mi dihat za ovratnik
16. Ja vračam sunce u svoj dan
17. Praslovan

Bis:
18. Bilećanka
19. Zarjavele trobente
20. We'll Meet Again