Jazz fusion i progrock rijetke su glazbene staze kojima se krajnje, maglovite granice još ne naziru.
Predvodnike tih stilova polako ali sigurno zamjenjuje sva sila „mladih lavova“ (prirodna evolucija) među kojima se polako ali sigurno tim neizvjesnim putovima kreće Plini Roessler-Holgate, gitarist i kompozitor, kojem je Steve Vai uputio iskreni kompliment: „kada sam čuo njegovu svirku znao sam da je budućnost izvanrednog gitarskog sviranja osigurana“.
Sa svojom „bezglavom“ Strandberg gitarom, D'Addario žicama, Atomic pojačalom, Focusrite i Yamaha monitorima, od prvotnog pojavljivanja na Youtubeu doživio je zasluženi i munjeviti uspjeh kojem se iskreno nije nadao. Uz „malu“ pomoć ekipe koja ga prati u živim nastupima: Jake Howsam Lowe (gitara), Simon Grove (bas) i Chriss Allison (bubnjevi) gdje god se pojave iza sebe ostave neizbrisiv trag u publici, budeći pri tome sve veću i zasluženu pažnju glazbene industrije.
Sa navršenih 7 godina počeo je svirati bubnjeve koje je ubrzo zbog svoje visine morao napustiti, prešavši na ukulele koja nije dugo izdržala. Sljedeći, presudni korak učinili su mu roditelji kupivši mu gitaru. I tako je to počelo s mišlju da će teško napraviti nešto što je uspjelo Stevenu Wilsonu i Joeu Satrianiu.
Album prvijenac „Handmade Cities“ iz 2017 godine svrstan je u među 20 najboljih gitarskih albuma dekade.
Kako sam kaže mnogo vremena posvetio je slušanju različitih jazz gitarskih uradaka uz bendove s kojima je odrastao – Mesuggah i Dream Theater.
U realizaciji nezaboravnih i originalnih nota bez srama kaže da koristi dosta kompresije koja ide u drive pedalu, a također se služi i digitalnim plugingom.
Koncert je održan u poznatoj „rupi“, klubu Flex koji redovito ugošćuje manje poznata imena , ali imena sa karakterom. Klub koji prima između 500-700 ljudi nalazi se tik uz Dunav.
Društvo mi je pravio kolega Nik (zadužen za fotografiju) i sam je vrsni gitarist, de facto mi je on ukazao na Plinija.
Na velikoj europskoj turneji Plinija prate dva očita „brata po oružju“, sličnih glazbenih afiniteta. Prvi je nastupio gitarist Jack Gardner. Sasvim solidna svirka našla je adekvatnu povratnu reakciju iz publike koja se očito dobro zabavljala. E, sad je vrijeme za napisati par riječi o prvom basistu spomenutom u naslovu. Mladac se zove Riccardo Oliva, inače je surađivao s nadolazećom taljanskom gitarističkom jazz/rock zvijezdom u usponu, Matteo Mancuso mu je ime. Na Youtubeu se vrti njihov uradak „The Chicken“ iz kojeg se s lakoćom išćitava sva raskoš sviranja ovih dvaju mladića pred kojima se smiješi budućnost.
Iz njih iz Poljske je došao Jacub Zytecki, „stari“ Plinijev znanac i suradnik. Momak zaista zna svirati gitaru, no njegova glazba je (da budem zločest) neuspješan glazbeni hibrid Prousta i Dan Browna. Naime, čestim nelogičnim izmjenama ritma i čudnim gradacijama, taman kada se nešto zanimljivo i uzbudljivo počme događati, nastupa poznata Proustova dosada (kada na 100 stranica lamentira o Madelein kolačima), u ovom slučaju glazbena dosada.
Pred sam Plinijev nastup popunjavaju se i zgušćavaju redovi. Prvi zvukovi u startu bude oduševljenje među prisutnima. Plinijev materijal je kompletan paket, naime inicijalna ideja s lakoćom poprima smisao koji svoju potpunu afirmaciju ima u nenadmašnim izvedbama, kao i nastupima iz kojih se očitava da sebe ne smatra nikakvom zvijezdom, već jednim od nas.
Na pozornici nema nikakvih pojačala, naime Plini i društvo analogne zvukove svojih instrumenata „pohranjuju“ u kompjuter koji digitalni zapis opet pretvara u analogni i šalje ga u zvučnike. Stoga je apsolutno bitna kvaliteta ozvučenja koja na ovom koncertu nije bila na savršenom nivou potrebnom da bi se kristalno čuo svaki instrument. A to se nije događalo kada su se u svirku ravnopravno uključila sva četiri instrumenta ( dvije gitare, bas, bubanj).
Vrijeme je za spomenuti drugog „gromovnika“, basistu Simona Grovea. Svira također na bezglavom Strandberg basu s pet žica, s kojeg su se sljevale i izmnenjivale bujice teških tonova i perfektnih solaža. Neću kazati da je Simon ukrao show, ali je umnogome zaslužan (naravno uz ostale članove) za veličanstvenu svirku. Uobičajeno na turneju sa sobom „vuče“ svoja tri basa: Boden Bass Prog 5, Dingwall Combustion i Le Fay Herr Schwarz HL, dok je večeras ostao samo na jednoj (čini mi se Boden Bass Prog).
Inače odsvirani materijaj zastupljen je na dva Plinijeva objavljena albuma „Impulse Voices“ i „Handmade Cities“.
Za sam kraj su četvoro gitarista: Plini, Jake Howsam, Jack Gardner i Jacub Zytecki udružili svoje znanje u neformalnom jamu u kojem smo (uglavnom) čuli njihova pojedinačna sola u nekoj polublues postavci, dok je zajednička svirka bila tek u tragovima. Očekivano, publici se svidilo, no postavlja se pitanje je li to bilo potrebno.
Osvjetljenje je zadavalo gadne probleme fotografima, nadam se da ih to nije omelo u slušanju zaista vrsne svirke.
Jesmo li prisustvovali odgrnuću i trasiranju jednog kvalitetnog ogranka glazbene budućnosti pokazati će isključivo vrijeme, no svi parametri su čvrsto postavljeni.
Setlista
The Glass Bead Game
Papelillo
I'll Tell You Someday
Flaneur
Away
Kind
Handmade Cities
Perfume
Impulse Voices
Heart
Cascade
Paper Moon
Pan
Electric Sunrise
